Dominantan medijski narativ

Dvadesetih godina dvadesetog vijeka Edvard Bernajs, čovjek koji se smatra pioniorom propagande i odnosa s javnošću, napisao je knjigu Propaganda u kojoj između ostalog govori kako uspjeh svih vlada, bilo da su monarhijske, komunističke, demokrastke ili bilo koje druge, ovisi o pristanku javnog mišljenja.

…vlada je samo vlada na osnovu javnog pristanka.

Ono što je Bernajsu prije nekih stotinu godina bilo jasno je da ako većinsko stanovništvo ima stav suprotan stavu vlade, nešto se hitno mora promijeniti. Ili će vlada promijeniti stav ili će pasti jer prava moć je u rukama stanovništva, ne manjine.

Svijest da nema stvarnu moć, vladu tjera na oduzimanje moći stanovništvu. To objašnjava čemu propaganda. Čak su i nacisti uprkos strogom režimu ovisili o propagandi i prilično su je usavršili jer jednsotavno ne bi imali nikakvu moć da je narod mislio drugačije. Zato su okupirali javno mišljenje bombardujući ga informacijama koje su oblikovale stav koji vladi služi.

Masovni mediji danas predstavljaju glavnog dostavljača informacija s obzirom da po svojoj definiciji imaju pristup širokim masama, često i na globalnom nivou. U knjizi Uvod u novinarstvo, Dušan Slavković kaže:

Ciljevi (funkcije) informacije, a samim tim i sredstva masovnog komuniciranja, u osnovi su dvojaki: a.) da obavijeste javnost o činjenicama, koje podstiču ljude na društveno-korisne akcije i b.) da vaspitavaju, odnosno obrazuju, razonode i rekreiraju.

Bez informacija o onome što se dešava oko njega, čovjek bi bio neupućem i lako povodljiv na pogrešan trag. Međutim, čini se da je i serviranjem određenih informacija čovjek svejedno usmjeren. Autor još navodi:

Sredsta masovne komunikacije su, prije svega, sredstva informisanja, ali i sredstva koja razmatraju, objašnjavaju, tumače događaje i pojave u društvu. Ona daju političku boju i ton tim događajima i pojavama i upravo u tome postaju moćan propagandni medijum, koji ljude vaspitava i prevaspitava, utječe na njih da budu bolji ili gori. Nije uzalud štampa (a tu, naravno, dolazi i radio i televizija) nazvana “sedmom silom”. To je, zaista, užasna sila, koja može mnogo dobra da učini, ali i mnogo zla. U historiji nije teško pronaći potvrde i za jedno i za drugo.

Važno je reći da je i ova knjiga pisana prije nekoliko decenija. Danas je moć masovnih medija još izraženija zahvaljujući internetu i još bržem i lakšem protoku informacija.

Glavni fokus ovog teksta tiče se interpretacije informacija. Slavković kaže da su mediji ti koji daju političku boju i ton političkim dešavanjima. Šta to ustvari znači? Razmišljajući o raznim načinima manipulacije kojim je izloženo moderno društvu shvatio sam da mediji uopšte ne moraju lagati kako bi oblikovali stavove masa jer to je ono na šta čovjek prvo pomisli da se kritika odnosi. Jednostavno interpretiraju informaciju na drugačiji način. Uzmimo jedan aktuelni primjer. Kaže se da Amerikanci šalju oružje Ukrajincima kako bi se ovi branili. Neko će reći: Pa to je sjajno. Amerikanci su ponovo dobri momci. Međutim, ako dobijemo i drugi dio vijesti koji kaže da neki članovi američkog kongresa imaju dionice, ili su ih kupili neposredno pred invaziju, u kompanijama koje proizvode to isto oružje, što samim tim znači da će od njegove upotrebe imati pozamašnu zaradu, onda to već zvuči malo drugačije. Znači neko ne šalje oružje zato što voli Ukrajince, nego želi na tome i zaraditi. To otvara i druga pitanja. Da li je možda jedna od svrha sukoba upravo zarada? Da li im odgovara što rat uporno traje jer će tako zarađivati više? Ili kad bi se govorilo kako se ovim ratom izaziva svjetska kriza koja savršeno odgovara ideji velikog reseta, Svjetskog ekonomskog foruma. Slika čitavog konflikta bi mogla izgledati drugačije da se narodu serviraju potpunije informacije. Ovako, pažnja stanovništva je fokusirana samo na fragmente i lišena je konteksta. Kako onda bilo ko može izgraditi kvalitetan i potpun stav? Ne može, ali to i jeste glavna ideja. Stav za koji centri moći žele da narod ima je stav koji dominira u narativu popularnih medija.

Moj najdraži primjer interpretacije ili način predstavljanja informaicija tiče se Evropske unije. Kad se u Bosni i Hercegovini izvještava o bilo čemu što se tiče članstva ili kandidature za EU, to se izgovara takvim tonom kao da je to nešto potpuno prirodno i krajnje poželjno za ovu državu. Ne govori se ako BiH odluči pristupiti EU, nego se govori šta će biti kad pristupi. Na ovaj način stvara se dojam da put države neizbježno vodi u tom pravcu i da nema nikakve alternative. Naravno, čitav taj narativ ukrasiće se najljepšim pričama o beneficijama koje će država imati dok će se potpunija slika izostaviti. Zašto je potpuno normalno da BiH napreduje prema EU? Zato što propaganda tako kaže.

Naravno, ljudi očekuju da im mediji kažu kako šire propagandu i kako oblikuju njihove stavove obasipajući ih odabranim informacijama. Očekuju da im kažu kako su izloženi manipulaciji izazvanoj nepotpunim izvještavanjem. To se neće desiti jer onda manipulacija ne bi ni bila manipulacija. Zbog toga su ljudi prepušteni sami sebi u povezivanju tačkica i razotkrivanju pravog stanja stvari.

Sljedeći primjer tiče se izjava bosanskohercegovačkih političara. Ono što sigurno i vrapci na gramana znaju i na šta kolutaju očima su priče o podjeli države, o ugroženosti ovog ili onog naroda, o ratu, o izbornom zakonu, o diskriminaciji itd. Priče koje ja pamtim još iz djetinjstva kad sam ponekad od odraslih znao načuti nešto. To su u 99% slučajeva teme koje danas predstavljaju praznu priču i način da se skrene pažnja s nečeg važnog, da se dodatno zaglupljuje stanovništvo, da se prikažu lažni prioriteti itd. Međutim, mediji izjave poput nekih počitičkih obećanja pred izbore predstavljaju kao da prošlosti uopšte nije bilo. Kao da je taj političar pao s neba pa ne znamo ko je, a pošto smo mi fini ljudi vjerovaćemo mu na riječ. Dakle, izolujemo izjavu ili događaj zanemarujući širu sliku i kontekst.

Treba napomenuti da ponekad popularni mediji ipak izvještavaju onako kako treba i ukazuju na laži i zamajavanja, ali to ne rade ni približno dovoljno. Jer ako i dalje dominira rijaliti šou političkih prepucavanja, lažnog nacionalističkog junaštva, praznih obećanja i stotinu puta izgovorenih fraza koje su se pokazale neiskrenim, ukupan narativ koji se servira kroz taj medij je i dalje negativan. Ukupna slika je i dalje neprecizna i nepotpuna, te doprinosi stvaranju stava među stanovništvom koji samo hrani i priželjkuje već postojeću situaciju.

S druge strane, mediji se hvale kako izvještavaju o stvarima onakvim kakve jesu. Ako je neki političar nešto rekao, onda to treba da bude tako preneseno. I s ovim se slažem, ali ne smijemo zaboraviti šta je Slavković rekao o ulozi medija. Oni moraju protumačiti i rasvijetliti tu informaciju kako građani ne bi bili navedeni na lažni trag. Jer pukim objavljivanjem informacije bez ikakvog popratnog sadržaja koji bi informaciji dao smisao i kontekst, ti isti mediji se ponašaju kao glasnogovornici političara, megafoni kroz koje dolazi samo ono što političari žele da do građana dođe. Mogu reći šta god žele, slagati, navoditi na pogrešan trag, širiti mržnju itd., dati medij neće poduzeti ništa ili će se udostojiti da doda neku mršavu informaciju samo da se ručuna da su makar pokušali ispuniti svoju ulogu. Čak i ako ne uradi ništa, on ipak radi nešto, najčešće nešto još gore. Sve ima svoje posljedice, čak i šutnja.

Političarima sigurno ne smeta što je narod zbunjen jer u takvom stanju donosiće neke iracionalne odluke, čak i odluke na vlastitu štetu što vidimo da se dešava još od završetka rata, a političarima itekako odgovara. Jednim dijelom posljedica toga može biti i ta glasnogovornička uloga medija. Vlast kaže ovo, opozicija ono i to je to. A šta to znači? Prosječan čovjek će stvar možda shvatiti bukvalno, nesvjestan da dobija iskrivljenu sliku koja mu formira stav koji će za neko vrijeme postati izuzetno destruktivan.

Pravdanje da naši mediji rade po uzoru na svjetske ne nosi nikakvu težinu, čak možda njima samim kopa jamu. Prije svega, odakle nama ideja da strani mediji uopšte rade dobar posao, da su profesionalni, etični, da tumače informacije na ispravan način težeći istini? Odakle? Je li stvorena samo zato što ti mediji dolaze sa zapada gdje je sve najbolje i najsavršenije? Jer odakle god da je došao taj stav on je očigledno lažan jer isti ti strani mediji poput BBC-a ili CNN-a o manipulaciji znaju još više, što su i dokazali prilikom brojnih ratova Amerike i NATO-a širom svijeta, a evo i danas prilikom sukoba Rusije i Ukrajine, izvještavajući jednostrano.

Ne pišem ovaj tekst jer sam bijesan na medije i njihov efekat. Ne pišem ga ni zato jer smatram medije lošim. Baš suprotno, medije smatram jednim od osnova zdravog društva. Ali medije koji teže istini, koji nisu uslovljeni novcem ili nečijim utjecajem, koji nisu zasljepljeni stavovima nekakvih stranih medija koji u tom svijetu imaju nekakvu reputaciju, mediji koji su svjesni da svoj posao rade jer žele doprinijeti zdravlju i razvoju društva. Ovo što danas imamo, uglavnom su obični propagandni centri jer, nažalost, većina njih ovisi novčanim sredstvima, tako da oni koji ih finansiraju imaju i moć nad njima.

Ono što me raduje je što zahvaljujući internetu lakše je doći do informacije, tačnije istinu je nemoguće sakriti. Pojava sve većeg broja ljudi koji pokreću svoje portale, blogove, video kanale i ostale vrste medija kako bi ispitivali nametnuti narativ i upućivali na izvore koje masovni mediji svjesno ili nesvjesno izbjegavaju, daje nadu da se krećemo u jednom svjetlijem pravcu. Jer, kao što sam rekao, informacije su tu, samo je potrebno pronaći način da one dođu do što većeg broja ljudi, tačnije da zasjene masovne medije koji već stečenom i novčanom moći pokušavaju održati dominaciju na tom polju.