Laž dva izbora

Ako bismo krenuli u potragu ili sastavljanje popisa stvari koje predstavljaju probleme u današnjem svijetu, sigurno bismo prije ili kasnije stigli do problema podjele među ljudima. Podjele svrstavaju ljude u suprotstavljene tabore i koriste ih kao vojsku u ratu. S obzirom da podjela ima više nego što bi bilo kojem čovjeku uopšte moglo pasti na pamet, sigurno će neko pomisliti da je sukobljavanje različitih grupa ljudi poptuno prirodno i očekivano. Prirodno je da postoje razlike među ljudima i prirodno je da se ljudi sličnih stavova, uvjerenja i interesa udružuju i formiraju zajednice. Ali nije prirodno da se ljudi sukobljavaju na način da štete i sebi i drugima, samo zbog toga što se smatraju drugačijim.

Zbog čega se onda upravo to dešava kroz čitavu poznatu ljudsku prošlost? Smatram da se moderan čovjek nije oslobodio ropstva. Tačnije, oslobodio se one najočitije forme fizičkog robovanja gdje gospodar ima potpuno moć i kontrolu nad tijelom roba. Ali čovjek se još uvijek nije oslobodio znatno moćnije kontrole, a to je kontrola misli i percepcije. Iako bi se o toj temi moglo pisati dosta, sve se svodi na to da čovjek uopšte ne bude svjestan da je umni rob. Jer kad nečega nije svjestan, neće to pokušati ni promijeniti. Umni rob ustvari robuje različitim stavovima, mislima i idejama o sebi i svemu oko sebe na osnovu kojih gradi pogrešnu sliku svijeta. Ako mu se kroz različite ideje iz brojnih centara koje on smatra nekom vrstom autoriteta govori da je u redu mrziti određenu grupu ljudi, onda će on to prihvatiti kao istinu koju će braniti istim onim argumentima koji su ga i naveli da povjeruje u tako nešto. Istina je da je to samo ideja koju je čovjek prihvatio.

Sukobi među ljudima dolaze upravo iz te pozicije. Tad postaje jasno zbog čega je etiketiranje ljudi, tačnije svrstavanje pojedinaca u određene grupe, toliko moćan alat kontrole i manipulacije. Zbog toga nije ni čudo što se koristi i danas. Danas je najpopularnija metoda podjele stvaranje dvije ekstremne grupe u koje se onda svstavaju svi ljudi - apsolutno svi. Čak i onaj koji kaže da želi biti neutralan, ne može to biti jer i neutralnost u tom narativu koji oblikuje ljudske misli predstavlja jednu od dvije sukobljene strane. Dakle, u ovoj priči nema ništa između tih ekstrema niti postoji nešto što ih nadilazi. Samo dvije strane u koje je pojedinac na osnovu pojedinih (vrlo je važno reći pojedinih, a ne svih ili većine njih) stavova svrstan.

Podjele u praksi

Pređimo sad na primjere. Najaktuelniji primjer je sukob Ukrajine i Rusije. Kao što se na prvi pogled može zaključiti, dvije strane predstavljaju Ukrajina i Rusija, a svi ljudi prirodno pripadaju jednoj ili drugoj. Naravno, narativ je malo drugačiji u zavisnosti iz koje se države gleda. S obzirom da je u Bosni i Hercegovini snažniji narativ sa zapada, o ovom primjeru govoriću iz te perspektive. Po tom narativu, čovjek ne može biti neutralan kad ga se pita šta misli o sukobu. Ako kaže da o tome ne želi pričati, da želi biti neutran ili ne želi birati stranu, narativ prezentovan kroz ljude koji su mu dozvolili da im oblikuje misli i stavove će reći da je neutralnost stajanje na stranu Rusije, a to se smatra vrlo, vrlo lošim.

Još gore je ako neko slučajno kaže nešto loše protiv ukrajinskog predsjednika ili snaga koje se navodno bore za Ukrajinu. To znači da ta osoba čvrsto stoji na ruskoj strani. Dakle, ne gledaju se nikakvi drugi stavovi kao ni argumentacija zbog čega neko ima tako mišljenje. Jednostavno se u obzir uzme jedna izjava ili stav i automatski se osoba stvrstava na jednu stranu. Ista priča bi važila i pod ruskim narativom. Tu bi svaka kritika Putina ili rata čovjeka označavala kao zapadnog agenta, satanistu ili ovcu koja slijepo sluša šta popularni svjetski mediji govore.

Drugi primjer je pandemija. Ili si za sve što država propagira ili si protiv svega. Ili si vakser ili antivakser. Ne možeš reći da je PCR test problematičan, a da ti se ne nakače stav da virus ne postoji. Sjećam se jednog razgovora između dva muškarca koje sam sreo u tržnom centru. Jedan pita drugog je li vakcinisan. Ovaj kaže da nije, a drug ga odmah pita: Jesi li to i ti antivakser? Ovaj se, naravno, odmah počne pravdati jer je to jedan od crnih termina, etikata koju malo ko želi na sebi. Ali on što ovaj primjer pokazuje je da samo jedan stav, jedna radnja ili tip ponašanja određuju čitav karakter te osobe i stvrstavaju je u nekakvu grupu čije stavove taj pojedinac uglavnom ne dijeli.

Čovjek u takvom okruženju ne može doći do istine jer istina podrazumijeva određenu dozu tolerancije. Istina se često krije iza puno komplikovanijih stvari koje često nisu ni potpuno crne, a ni potpuno bijele. Ali narativ i jeste tu da bi ljude odveo od istine i da bi ih naveo da rade ono što oni koji upravljaju čitavim projektom i žele da ovi rade. Malo ko uopšte pomisli da svrha narativa koji uglavnom prolazi kroz medije, nije da informiše nego nešto drugo. Možda da zbuni, možda da stvori iskrivljenu sliku, možda da stvori pristanak za nešto, možda da stvori određeno stanje u ljudima pa da onda budu podložni na neku drugu vrstu manipulacije, a možda i sve ovo navedeno. Nemogućnost da se ovakva pitanja uopšte pojme je ropstvo o kojem sam govorio. Na svu sreću, ključ oslobađanja je u rukama svakog pojedinca tako da nam ne treba nekakav spasioc u odijelu za kojeg ćemo glasati na sljedećim izborima. Osloboditi se možemo u jednom trenutku, kad god poželimo.

POSTOJI ALTERNATIVA

Biranje strane u ovakvim okolnostima je nešto što se nameće, ali to je daleko od onog pravog izbora. Da, mi možemo i trebamo birati stranu, ali ne onu koja nam se nudi kroz medije ili putem političara. Ne onu između vaksera i antivaksera ili između Rusije i Ukrajine, zapada i istoka. Izbor o kojem ja govorim nalazi se iznad svih tih izbora. To je onaj za kojeg će narativ reći da ne postoji, ali ustvari itekako postoji. Ja sam na strani mira, ljubavi, rasta, razvoja, sreće, zadovoljstva, poštovanja i zajedništva. Ako moram birati neku stranu, biraću tu. Naravno, ta strana možda nije jasna na prvi pogled jer se ne može vidjeti na karti, ne može se nazvati imenom i prezimenom nekog čovjeka kao što smo navikli, ali upravo zbog toga znam da je puno bliža istini od one koja nam se nudi.

Kad stvari posmatramo iz te perspektive, stati na bilo koju stranu koja nam se nudi ustvari samo sije podjele i stvara nered. Najmračnije od svega je što će se jednom sigurno ispostaviti da to ustvari nije bio nikakav izbor. Da je poenta toga bila samo podjela i svađa među ljudima, a da je podrška bilo kojoj strani ustvari bila podrška jednom centru - centru koji njeguje razaranje, mržnju i neprijateljstvo. To nije nešto što čovjeku treba, nešto što mu pomaže da raste i razvija se, što mu pomaže da se izražava i živi i toga trebamo biti svjesni prije nego što odlučimo koga ili šta podržati.