Ljudska priroda

Uvod

Ako krenemo od ideje da čovjek svakodnevno osjeća nešto, da je svaki trenutak njegovog života u stanju određene emocije, bio on toga svjestan ili ne, onda možemo izvoditi interesantne zaključke bazirane na tome kakvi oblici djelovanja i razmišljanja se javljaju u različitim emotivnim stanjima. Iako čovjek uglavnom nije svjestan osjećaja koji nisu toliko intenzivni, on često nije svjestan ni osjećaja koji su intenzivni. On će ponekad osjetiti ljutnju, zavist, mržnju, prisnost, zadovoljstvo ili ispunjenost, a da u datom trenutku uopšte neće razmišljati o tome, neće čak ni stati i reći: Kako se sad osjećam… (samouvjereno, tužno, sretno, ispunjeno itd.). Mnogi ljudi čak nemaju ni prave riječi za osjećaje koji se u njima dešavaju. Dobar primjer predstavlja takozvano “ustajanje na lijevu nogu” koje ustvari znači da se čovjek probudio loše raspoložen. Iako je svjestan lošeg raspoloženja, ne zna odakle je ono došlo, tačnije, postao ga je svjestan tek kad je intenzitet dostigao visok nivo.

Čovjek neprestano nešto osjeća, bilo da su to više ili manje intenzivne emocije. Ta emotivna stanja, ukoliko ih nismo svjesni diktiraju naše razmišljanje, ponašanje i djelovanje. Samim tim, to određuje hoćemo li učestvovati u stvaranju ili uništavanju svijeta. Osim toga, ono diktira i to hoće li naše tijelo rasti i napredovati ili polako umirati. Danas je popularno mišljenje da ustvari postoje dvije emocije ili dvije konačnice, dva stanja ili dvije suprotnosti koje u sebi sačinjavaju sve druge osjećaje. To su ljubav i strah. Ljubav čini ono što nazivamo osjećajem samopouzdanja, empatije, prisnosti, povezanosti sa svijeom, sreće, zadovoljstva, ispunjenja itd. S druge strane, strah sadrži mržnju, ljutnju, zavist, osjećaj odvojenosti, nemoć, ljenost itd. Iako možda strah i ljubav za nekog i nisu pravi nazivi za ovo, ipak je jasno da postoje dvije strane, dvije suprotnosti i između njih puno nijansi koji određuju hoće li život, svijet ili pojedinac rasti i napredovati ili se urušavati. To bi se najbolje moglo objasniti preko jedne linije s brojevima. Na jednom kraju je broj -100, na drugom 100, a tačno u sredini 0. -100 predstavlja najveći stepen, nazovimo je negativnosti ili strah, dok 100 predstavlja najveći stepen pozitivnosti ili ljubav. 0 je neutralnost. U praksi, rijetko se nalazimo na pozitivnoj ili negativnoj stotini i većinu vremena provodimo negdje između nule i jedne od krajnosti, tj. negdje u spektru pozitivnosti ili negativnosti. Svi osjećaju mogu se stvrstati na tu liniju i njene brojeve. Kao što sam već rekao, ono što bi potpadalo pod strah nalazi se od -100 do 0, a sve što bi potpadalo pod ljubav od 0 do 100. Ovo je jedna gruba slika koju ne treba posmatrati izolovano, ali će poslužiti priči o ljudskoj prirodi.

Svaki osjećaj diktira naše misli, ponašanje i djela. Ukoliko smo bijesni na nekog ili na nešto, to će se reflektirati na naše misli, ali i ponašanje. U takvom stanju, nećemo biti baš spremni pokazati empatičnost ni brižnost, a ukoliko se desi nešto što će nas navesti da izađemo iz ljutnje i pređemo u brižnost, to samo po sebi znači da više nismo bijesni pa je samim tim i razumljivo da se naše ponašanje mijenja. Isto tako, ukoliko smo sretni ili zaljubljeni, teško da će nam padati na pamet da nekom svjesno nanosimo neko zlo. Nemoguće je u jednom trenutku biti pod utjecajem dva dominantna osjećaja iz različitog spektra. Ne možemo mrziti i voljeti u istom trenutku. Može nam biti nejasno i čudno to kako se osjećamo pa se čak i činiti da nekog mrzimo i volimo istovremeno, ali u jednom datom trenutku (što se u nekoliko sekundi može promijeniti više pita) ipak možemo osjećati samo jedno. To nam govori da određeni osjećaju predstavljaju preduslove ili barem predispozicije za određena razmišljanja koja će izazvati i određena djela. Ta djela, ponavljam, mogu ići u prilog stvaranju života i svijeta ili uništavanju.

Osoba može biti svjesna svojih osjećaja, recimo svoje zavisti i onda odlučiti da uz pomoć misli ili čak ponašanja promijeni taj osjećaj. Imamo kontrolu nad tim stvarima samo kad smo svjesni našeg stanja, ali i tad ukoliko želimo promijeniti ponašanje, mišljenje ili emocije, mi moramo uskladiti ove oblike jedne s drugim, a sve počinje s mislima.

Svrha života

Ovaj uvod posvetio sam jednom jako bitnom faktoru koji, čini mi se, biva izostavljen iz mnogih rasprava o ljudskog prirodi koje se svode na to da li je čovjek proizvod okoline ili ga oblikuju njegovi instinkti. Emocije su izuzetno važan dio čovjekovog postojanja i njihovim ignorisanjem nemoguće je doći do istine o čovjeku. Čovjek jeste oblikovan od okoline, ali isto tako on sa sobom nosi određene vrijednosti i težnje koje služe svrsi života. Ovdje ne govorim o svrsi pojedinca nego o svrsi života. Svrha života jeste življenje, spoznaja, rast, napredak i skupljanje iskustva. Svako od nas će na različite načine ispunjavati tu svrhu i to se može nazivati ličnom svrhom. Iako vjerovatno ne mogu dokučiti pravu istinu o svemu ovome, siguran sam da svrha ljudskog života nije u uništavanju i nazadovanju. Jer kao što vidimo u prirodi kod svih oblika života, svugdje je fokus na razvoju koji neizbježno uključuje i smrt kao završetak ciklusa, ali smrt nije ono zbog čega se živi. Te težnje i vrijednosti koje čovjek posjeduje u sebi kao biće i koje svako ljudsko biće ima jer ih u svojoj duhovnoj formi donosi na ovaj svijet nazivam ljudskom prirodom.

Ako pretpostavimo da je svrha života življenje u punom smislu (u granicama naše svijesti, naravno, jer izvan toga ništa i ne možemo pojmiti), onda se samim tim nameće i da je življenje u onom pozitivnom spektru (od 0 do 100 u našem primjeru) ono što je poželjeno. Dakle, život u kojem su dominatni osjećaji ljubav, poštovanje, empatija, saosjećajnost, brižnost, prisnost, povezanost sa svijetom i drugim bićima, dobrota itd. Jer ukoliko čovjek dominatno živi u negativnom spektru, znači uglavnom živi u mržnji, ljutnji, zavisti, želji da gleda druge kako pate, onda to ne doprinosi rastu. Život u stresu, strahu i napetosti dokazano gasi imunološki sistem, a bez imunološkog sistema čovjek ne može dugo živjeti, a i to koliko živi sigurno neće biti zdrav (što dodatno limitira životno iskustvo). Dakle, jasno je da život u negativnom spektru šteti pojedincu, ali i svijetu. Dostizanje punih potencijala ne može se ostvariti u takvom stanju. Da bi se živjelo punim plućima i punim potencijalom, čovjek treba biti sretan, treba biti u spektru ljubavi.

Moram naglasiti da ne govorim da emocije straha, brige, stresa, čak i mržnje i ljubomore nisu svojstvene čovjeku, da nisu normalne i da ih treba nastojati eliminisati. Važnije je shvatiti da se ovdje ne radi o tome šta se osjeća, nego koliko često i intenzivno se osjeća. Dominanti osjećaji su važni. U međuljudskim odnosima će sigurno doći do neslaganja koje će u određenim situacijama dovesti do bijesa i nervoze, ali to ne znači da su ti ljudi zli ili da taj odnos odmah treba raskinuti. Računa se ukupna slika i osjećaji koji dominiraju kroz duži vremenski period. Životinje predstavljaju dobar primjer bića koja se odlično uklapaju u sredinu u kojoj žive (za razliku od ljudi koji sami sebi stvaraju sredine koje im štete). Životinje također osjećaju stres, strah, napetost i nervozu, ali samo u kratkim intervalima, onda kad im prijeti neposredna opasnost ili se smatraju ugroženim. Poslije toga, njihovo tjelesno stanje se vraća u normalu. Kod čovjeka je to odavno van kontrole i okolina u kojoj on živi nije prirodna. Erih From, njemački psiholog i filozof, rekao je kako moderni čovjek živi u nekoj vrsti zoološkog vrta. Društvo, sredina, pravila življenja, očekivanja itd., sve to je stvoreno ljudskom rukom i nema nikakve veze s prirodom. To je činjenica koja se u razgovorima o ovakvim temama jednostavno ne smije zanemariti.

Izbor

Iako kažem da je čovjekovo ponašanje i mišljenje uslovljeno emocijama, to ne znači da on emocije ne može mijenjati. On ih može mijenjati mislima ili djelima, a tako će onda postavljati sebe u bolji položaj da djeluje i misli u smislu ličnog razvoja i mentalnog i fizičkog zdravlja. Sve to je moguće samo ukoliko je čovjek budan ili svjestan, jer ukoliko nije, ovisiće o faktorima izvan sebe, tačnije njegovo raspoloženje i njegovo emotivno stanje mijenjaće se u zavisnosti od misli koje mu dođu po automatizmu i po onome što percipira iz “vanjskog” svijeta. Ovdje dolazimo do slobodne volje, tačnije do mogućnosti izbora u vezi toga kako će čovjek djelovati; da li će se kretati u smislu destruktivnosti ili kreativnosti.

S obzirom da je čovjek najosvještenije biće koje poznajemo, on shvata da ima mogućnost ovakvog izbora. Dakle, mi možemo odabrati čak i da idemo protiv onoga što hrani svrhu života, protiv življenja, rasta i razvoja, osjećanja ljubavi. Kao što sam već rekao, čovjeku je u prirodi da ide tim putem rasta i razvoja, putem dobrobiti i zdravlja. Međutim, okolina može omesti taj put, i to je ono što vidimo danas. Čovjek i danas ima isti izbor kao što ga je imao i prije stotinu ili hiljadu godina i jedina razlika je u tome koliko je okolina uspješna da ga zavara i navede na put svoje koristi, a ne koristi pojedinca. Čovjek koji toga nije svjestan, lako će skrenuti sa staze. Čak se može desiti da se čovjek uvjeri kako je njegov prirodni put put uništenja i razaranja, a ne put ljubavi ili da je mržnja prirodan put, iako nam naše tijelo sasvim jasno pokazuje u kojim emotivnim uslovima bolje živi.

Ukoliko čovjek želi živjeti u sreći, zadovoljstvu, zdravlju i ljubavi, on jednostavno ne može doći do toga koračanjem po stazi mržnje, ljubomore, straha i bijesa. Svi mi težimo boljem, ljepšem, zdravijem, lakšem, ugodnijem i uzbudljivijem životu. Sve to ostvaruje se upravo koračanjem po putu ljubavi. Ukoliko se i pokuša silom ili bijesom doći do ljubavi, taj je pokušaj u startu osuđen na propast jer osoba nije ni svjesna da je već daleko od ljubavi dok donosi takvu odluku.

Razumijevanje ljudske prirode ili stvarnih čovjekovih potreba je od ključne važnosti za organizovanje zdrave i korisne zajednice. Zajednice koje danas imamo (države, gradovi, brojne organizacije itd.) ne bave se stvarnim potrebama čovjeka. One čovjeka samo drže živim kako bi ga mogle iskorištavati. Naravno, da bi čovjek pristao na takvu eksploataciju prvo ga se mora uvjeriti da je on stvarno i po prirodi običan alat u rukama sistema koji se mora održavati kako čovječanstvo ne bi propalo. Propitivanje istinitosti takvog narativa je nepoželjno i često izaziva ismijavanja, ali ako nas zanima istina morali bismo se ponašati puno zrelije. Sistem ne interesuje da li čovjek osjeća duboku sreću i ispunjenje, iako se promoviše kao da dopušta izbor. Međutim, taj izbor važi samo za granice samog sistema. Ukoliko se zakorači izvan, nastaje problem i upravo je pričanje o ovakvim temama nešto što je nepoželjno. Jer zamislimo situaciju da neki političar izađe u javnost i jednostavno kaže istinu: da je država (kao dio globalnog sistema) običan parazit koji iskorištava ljude; da im nije važno kako se ljudi osjećaju i da li su sretni dokle god rade ono što im se kaže; da prioritet u državi nije dobrobit ljudi nego održavanje sistema itd. To se, naravno, nikad neće čuti iz usta onih koji svjesno ili nesvjesno rade direktno za sistem.

Ono što jesmo

Ipak, pojedinac ne treba biti obeshrabren svim bolesnim stvarima kojim je okružen i koje čine moderni svijet. Sama svijest da se na jednom dubljem nivou jasno razlikuju dobre i loše, zdrave i nezdrave stvari za čovjeka, znači puno. Uporavo je to razlog zbog kojeg će on promijeniti svoje stavove, emocije i ponašanje prema onim koji će stvarati bolji svijet. Jer niko neće pokušati mijenjati stvari ukoliko ih smatra dobrim ili još bolje, prirodnim. Jednostavno će ih prihvatiti. Međutim, ako shvatimo da nešto što nam se neprestano predstavlja kao dobro, ustvari nije, imaćemo to na umu kod svakodnevnih izbora o tome šta ćemo misliti, osjećati i kako ćemo se ponašati.

Čovjek nije zao, niti je u njegovoj prirodi da pati, da bude neprestano bolestan, mentalno iscrpljen, da živi kao materijalista koji negira sve nefizičko, da stalno mrzi, da bude u strahu, da očajnički traži način da sve kontroliše kako bi imao iluziju sigurnosti, da živi kao beznačajna mašina u moru drugih mašina, niti je u njegovoj prirodi da dijeli ljude, da se osjeća izolovanim od svega osim od sistema i tehnologije i na kraju - nije u njegovoj prirodi da propada na fizičkom, duhovnom ili mentalnom planu. U prirodi mu je da živi, da spoznaje život, da prikuplja iskustva, da voli, da napreduje, da bude zdrav u svakom smislu. Kad nam ove stvari postanu jasne, možda ćemo se zapitati zbog čega je onda sistem (država, ekonomija, zakoni, politika itd.) ovakav kakav jeste. To će naravno otvoriti druga pitanja koja će nas za razliku od praznih priča kojim dominira stvarnost prosječnog pojedinca pomaknuti koji korak prema istini.

Naravno, ovo sve zvuči utopistički iz perpspektive modernog društva, ali ne govori li nam to ustvari u kojem spektru osjećaja živi današnji svijet? Ovo nije tekst čije je cilj kritikovati stanje svijeta i društva, te stvarati osjećaj straha, ljutnje ili nemoći. Ovo je tekst čiji je cilj podstaći pojedince da prošire svoje granice shvatanja svega oko nas i, što je najvažnije, nas samih. Svijet i mi smo puno veći i bogatiji od onoga što nam se predstavlja, čak i od onoga što u ovom trenutku uopšte možemo pojmiti. Uništavanje nije ono što služi našoj svrsi, kako god stvari izgledale. Našoj svrsi služi stvaranje.