'Nerješivi' problem gladi

Koliko god se moderni svijet nazivao modernim i razvijenim još uvijek svjedočimo tragediji da na nekim mjestima na planeti ljudi umiru od gladi. Osim toga, na većem području planete, pa i u Bosni i Hercegovini mnogo ljudi nije u stanju obezbijediti dovoljno hrane za sebe, a o kvalitetnoj hrani da i ne govorimo.

Svakako da smrti izazvane glađu predstavljaju ozbiljan problem, ali neuhranjenost kao i stalna briga oko toga da li će čovjek sutra imati šta pojesti često se svrstavaju u istu kategoriju i zastupljeni su čak i u najrazvijenijim državama svijeta. Sve to stvara utisak da na Zemlji jednostavno nema dovoljno hrane da se populacija održi. Međutim, postoji i druga strana priče koja baca ozbiljnu sumnju na istinitost ove tvrdnje.

Poražavajuće stanje

Prema UN-ovoj statistici za 2021. godinu broj gladnih u svijetu porastao je na 828 miliona, što je povećanje od 46 miliona u odnosu na stanje u 2020. Broj ljudi koji su ugroženi u smislu da moraju brinuti o hrani iznosi 2.3 milijarde (29.3% populacije). Spominje se da 2020-te približno 3.1 milijarda ljudi nije sebi mogla priuštiti zdravu ishranu. Zanimljivo je i što se spominje da je od 2015-te pa do 2020-te broj gladnih u svijetu bio relativno isti, dakle, nije bilo značajnog pomaka uprkos trudu i želji o kojim stalno slušamo.

Kao osnovne krivce za glad u svijetu navode se ratovi, nejednakost u društvu, siromaštvo i prirodne katastrofe. Upravo sad svjedoci smo kako jedan rat može ugroziti čitav svijet. Naivno bi bilo misliti da je to samo rat sam po sebi. Ne, nego su to i odluke političara kao reakcija na rat koje samo doprinose izazivanju ekonomske krize, što čini jedan lanac problema koji na kraju svakako dovodi i do problema gladi.

Kako sistem nastoji riješiti problem

Postoje brojne organizacije koje skupljaju donacije i putuju po svijetu dostavljajući hranu u problematične predjele. Mnogi bogati ljudi doprinose suzbijanju gladi i spašavaju živote novcem iz vlastitog džepa. Poslovica glasi: daj čovjeku ribu i nahranićeš ga za jedan dan, nauči ga da peca i nahranićeš ga za čitav život. Čini mi se da se većina današnjih vidova pomoći svodi na ‘davanje ribe’, a ne na učenje pecanja. Ne želim reći kako je trud ovih organizacija i pojedinaca uzaludan ili da ne nosi nikakvu vrijednost. Upravo suprotno. Ipak, to često nisu dugoročna rješenja, a ako i jesu, često nisu dovoljna da na većem nivou dovedu do promjene. Jer ako niko ne može spriječiti ratove i siromaštvo, onda će bitka s glađu trajati vječno.

Koje ideje nam nudi sistem? Sve su oči uperene u UN čiji se plan održivog razvoja smatra zvijezdom vodiljom na putu čovječanstva prema boljem sutra. Sličan je ideji Velikog reseta kojeg promoviše Svjetski ekonomski forum, a čak imaju i zajednički rok da do 2030-te riješe mnoge probleme, među kojim i problem gladi. Detalji nisu poznati, ali sve i da jesu, ne bih im mogao povjerovati s obzirom na vrijednosti koje njeguju, ali i prošlost u kojoj su se uvijek strastveno trudili da spriječe glad silnim novcem kojeg imaju na raspolaganju, a na kraju je sve ostalo na emotivnim pričama i fotografijama gladne afričke djece preko kojih su ta lica gradila status dobrodušnog junaka. Djela, gospodo, ne marketing.

To su ista lica (kompanije, političari, organizacije) koja su decenijama unazad na neki način i stvorila situaciju da ovoliko ljudi gladuje izazivajući ratove, eksploatišući stanovništvo, porobljavajući državice i crpeći resurse. Bilo bi dobro kad bi nekad pričali ozbiljno o uzrocima gladi i siromaštva umjesto što se zadržavaju na površinskim razlozima navodeći ratove, nejednakost, klimatske promjene itd. Sve to, u najvećoj mjeri izazvali su upravo oni vlastitim odlukama i, koliko vidimo, ipak ne prihvataju odgovornost. Po njihovim riječima, odgovornost je na čovječanstvu.

Takav je bezobrazluk karakterističan za moderne političare, ali i šefove raznih organizacija koje najčešće vole samo preskočiti teme, događaje i informacije koje im na neki način štete.

Imamo li dovoljno hrane

Prenaseljenost planete često se spominje u onim kataklizmičkim predviđanjima koja nastoje na neki način obustaviti rast ljudske populacije. Kao problem navodi se i nedostatak hrane. Sudeći po broju gladnih danas, reklo bi se da mi već u ovom trenutku nemamo dovoljno hrane za sve ljude. Tako bi vjerovatno pomislio neki vanzemaljac kad bismo mu rekli da skoro trećina populacije mora brinuti hoće li imati šta jesti. U prevodu, hoće li moći zadovoljiti osnovnu potrebu i preživjeti.

Situacija, naravno, nije takva. Do podataka o količini bačene hrane na svjetskom nivou nije lako doći. Prije nekoliko mjeseci pronašao sam jedan članak u kojem je pisalo da se oko 30% proizvedene hrane u svijetu baci ili pokvari (1.3 milijarde tona), u čemu prednjače voće i povrće. Članak se nekako ‘izgubio’, ali američka organizacija Feeding America iznosi informaciju da se samo u SAD-u godišnje baci oko 50 miliona tona hrane što je oko 40% ukupne hrane u Americi.

Čak i bez nekih preciznih svjetskih podataka, jasno je da ogromna količina proizvedene hrane ne posluži svrsi. S obzirom da situacija u Bosni i Hercegovini, kao i u ostalim državama bivše Jugoslavije nije previše drugačija u odnosu na amerčiku, može se zaključiti da čitav svijet, od nerazvijenih pa do razvijenih zemalja, boluje od istog problema.

Jedna bliska osoba koja poznaje kako rade tržni centri ispričala mi je kako u njihovom poslu postoji nešto što se zove otpis. Čine ga proizvodi povučeni iz prodaje koji su se pokvarili ili oštetili, ali i proizvodi koji su zdravi i svježi, a kojim se oštetila ambalaža. Dakle, mlijeko morate baciti ukoliko se ambalaža oštetila ili ukoliko su banane poprimile tamniju boju. Kad sam tu osobu pitao zbog čega se te, na dnevnoj bazi skupljene, količine robe, između ostalog i hrane, ne podijele ljudima kojim to treba ili ne doniraju nekim ustanovama, uslijedio je odgovor koji me nije trebao iznenaditi. Porez.

Država koja pripada svemoćnoj Evropskoj uniji radije će uzeti porez nego priuštiti ugroženim građanima hranu. Ne kažem da im neće priuštiti hranu na neki drugi način, ali će ovaj način preskočiti samo zato što od njega ne može izvući nikakvu zaradu. Ustvari može, ali samo ako vlasnik kompanije odluči dati tu hranu i platiti porez. Naravno, klasičnom kapitalisti draže je baciti nego platiti nešto što mu se ne može finansijski vratiti.

Mnogi pojedinci i organizacije među kojim i Action Against Hunger, slažu se s tvrdnjom da se u svijetu proizvede sasvim dovoljno hrane da svaki pojedinac bude sit i da problem leži u tome što velik broj ljudi u svijetu nema adekvatne prihode da sebi priušti dovoljno hrane. Tako će se danas reći kako je siromaštvo razlog tome. To jeste tačno, ali šta uzrokuje siromaštvo? Manjak radnih mjesta, možda? Sve i da jeste, šta uzrokuje manjak radnih mjesta? Tim putem u jednom ćemo trenutku doći do sistema. Ne do političke vlasti, ekonomije, novca ili kapitalizma, nego do sistema koji u sebi sadrži sve te segmente, a bazira se na iskrivljenom shvatanju ljudskih bića i životnih prioriteta.

Ko zaslužuje jesti, a ko ne

Iako zvuči surovo i nehumano, sistem, a s njim i društvo, smatraju da postoje ljudi koji zaslužuju da jedu i oni koji ne zaslužuju. Ako su neki napravili korak prema humanosti, rekli su da zaslužuje svako, ali ne i jednak kvalitet hrane.

U svijetu u kojem se ogromne količine hrane bace, u svijetu gdje se rakete i sateliti lansiraju u svemir, svijetu koji se hvali pametnim tehnologijama, a novca ima dovoljno da se širom planete vode različiti ratovi, stav da neko ne zaslužuje ovu ili onu hranu je poražavajući. Smatramo da ljudi zaslužuju nekakvu javnu kuhinju, ali ne smiju se žaliti na kvalitetu hrane. Zašto? Pa zato što je besplatno. Kako kaže jedan moj prijatelj: I kiseli kupus je sladak kad je džaba. Iako se ponekad možemo šaliti, treba naći vremena i za ozbiljnost. Naša svakodnevnica ispunjena je tolikim nivoom mentaliteta ogorčenog siromaha koji zalazi u sve pore života, a da toga ljudi nisu ni svjesni. Radije će baciti hranu nego nahraniti nekog beskućnika jer je po njihovim riječima neradnik, tačnije ne može je platiti. Dakle, samo oni koji zarađuju dovoljnu količinu novca imaju pravo na kvalitetnu ishranu? Toliko o humanosti.

Glad u svijetu nije nikakva pojava za čuđenje kad se mnoge druge stvari uzmu u obzir. Očigledno je da nije profitabilno da se glad eliminiše pa se zbog toga i ne prave značajni pomaci. Serviraju nam se priče kako je to teško, kako treba vremena i sredstava, dok istovremeno oni najglasniji sami izazivaju krize, ratove i ostale vrste problema koji samo doprinose ili u najboljem slučaju održavaju već postojeću situaciju.

Ako država stavlja porez na pomaganje siromašnim i ugroženim, govori li nam to koji joj je veći prioritet? Ljudi ili novac? Smatram da je cilj iznad toga ipak manipulacija koja se kontrolom novca svakako može postići.

Za kraj…

Hrane na svijetu ima sasvim dovoljno. Čak i više nego što nam je potrebno. Problem je u načinu na koji se vrši njena raspodjela, tačnije, način na koji se pruža njena dostupnost. Prioriteti sistema su jasni. Novac prije svega, čak i prije ljudskih života. Ako prihvatimo takve i slične materijalističke vrijednosti, onda ćemo uvijek imati klase koje određuju šta ko zaslužuje.

S druge strane ako čovjeka smatramo vrijednijim od svega što je vještački stvoreno, računajući i sam sistem, onda se i redoslijed prioriteta mijenja. Tad ćemo shvatiti da svaki pojedinac u modernom, bogatom i naprednom svijetu zaslužuje, ne samo da ima šta za pojesti, nego da ima pristup kvalitetnoj hrani bez ucjenjivanja koje ga prisiljava da bude nečiji rob.

Onaj ko razumije i vidi pravu vrijednost ljudskih bića, njihov neograničen potencijal i genija kojeg svako od nas nosi u sebi, zna da baš zbog tih vrijednosti čovjek zaslužuje sve i sve najbolje. Čovjek je blago samim svojim postojanjem i tim što ako ostane autentičan i odan sebi, ako nije sputan da bude ono što jeste, on neizbježno unapređuje i doprinosi svijetu.

Sistem ima neke druge vrijednosti koje je društvo prihvatilo kao istinu i baš zbog tih vrijednosti danas pričamo o gladi, ratovima, nasilju, nejednakosti, diskriminaciji i ostalim temama koje niču iz jednog zajedničkog korijena. Korijena koji se siječe informacijom i promjenom uvjerenja koja nam ne služe.