U susret boljoj godini

Još jedna godina polako ostaje iza nas. Neko će je pamtiti po dobrom, neko po lošem, a neko će je sigurno vrlo brzo zaboraviti. Kakva god da je bila, obogatila nas je iskustvom i znanjem koje nosimo dalje. Ono što je puno važnije je kakva godina leži ispred nas. Puno toga možda ne možemo kontrolisati, ali jednu stvar sigurno možemo - ono ko smo.

Jedinstveni

Društvena pravila po kojim živimo nastoje nas svrstati u brojne kategorije. Vrijedni i bezvrijedni, pametni i glupi, uspješni i propali, kompetentni i nekompetentni, oni koji zaslužuju jesti i koji ne zaslužuju, koji zaslužuju živjeti i koji ne zaslužuju. Svrstavanje u ove kategorije bazirano je na ispunjavanju uslova koje društvo nalaže. Umjesto da se zapitamo imaju li ti uslovi smisla, mi se guramo s drugima i gazimo sebe kako bismo se našli u najpoželjnijoj mogućoj kategoriji. Imitiramo druge koji su već u željenoj kategoriji kako bismo se našli uz njih, kako bi smo postali oni. Sve zato jer nismo svjesni jedne jednostavne istine - da smo jedinstveni po našoj prirodi i da to nije nikakvo prokletstvo nego dar.

Svako ljudsko biće koje ugleda svjetlo dana na ovom svijetu ima neki dar (talente i strasti). Među tim darovima nema boljeg i goreg, korisnog i beskorisnog. Jer da bi se odredilo je li nešto bolje ili gore treba ga s nečim uporediti. Mi poredimo uglavnom s društvenim standardima (koje usput rijetko propitujemo). Samim tim nije ni čudo što dijelimo ljude.

Sama pomisao da neko nema talente, da je stvoren samo da onim talentovanim krade kisik, pokazuje koliko je ovaj štetni efekat društva jak. To što neko naizgled nema nekog dara, nije odraz prave istine nego okolnosti i iskustava koja je osoba prošla. Kad se spomene ugrožena kategorija stanovništva prvo se pomisli na samohrane majke, nezaposlene, osobe s invaliditetom ili manjine, ali ako malo bolje pogledamo stvar shvatićemo da je čitavo čovječanstvo ugroženo, samo što mu to još niko nije rekao. Jer mjera ugroženosti nije isključivo finansijska situacija. Svako ko je sputan u izražavanju svog dara na bilo koji način je ugrožen.

Ono što ja želim svim ljudima u ovoj nadolazećoj godini je da postanu svjesni koliko samo vrijede. Da postanu svjesni da su jedinstveni i nezamjenjivi u životu. Ono ko su oni stvarno, to je najveće bogatstvo koje imaju i najveća ljepota koju posjeduju. Možda će trebati raskrčiti put do te jedinstvenosti, put zakrčen društvenim pravilima, očekivanjima, niskim emocijama i nametnutim lažnim željama. Ali jednom kad se dođe do nje, istina će zablistati.

Čovjek ne treba biti neko drugi, treba biti ono što jeste i to je dovoljno. Naravno, neće biti dovoljno sistemu u kojem se živi jer on ima drugačija pravila, ali možemo se zapitati šta nam je važnije. Da budemo ono što jesmo ili da budemo ono što nam sistem odredi.

Prigrlimo emocije

U svojim sam tekstovima više puta govorio kako je društvo izloženo pritiscima koji podstiču sputavanje emocija. Pokazivanje emocija smatra se slabošću. I pod ovim ne mislim samo na plač koji se obično uzima kao primjer ispoljavanja emocija. Mislim i na osjećajnost u smislu da se trudimo za nešto ili za nekog i da nam je do nečega stalo.

Primijetim da se danas cijeni da se čovjek pokaže čvrsto, da ga ništa ne uznemirava, kako se ni za šta ne veže, kako mu ne treba nikakav dobar osjećaj itd. Svi znamo da je to samo maska, koja nažalost na duže staze stvara više štete nego koristi. Ne treba zapasti ni u jednu krajnost, ni biti potpuno hladan i izgorjeti od emocija. Mi jesmo emotivna bića i toga nas ne treba biti stid.

Učimo se da je razum apsolutno ispravan dok emocije čovjeka čine slijepim. Rekao bih da ekstremno oslanjanje na razum ili emocije čini čovjeka slijepim dok ravnoteža ova dva aspekta predstavlja najuzvišeniju tačku. U školi, naravno, niko neće dobiti dobru ocjenu zbog visoke emotivne inteligencije, niti će u sistemu pronaći dobar posao. Ipak, to ne čini jedan put ispravnim, a drugi pogrešnim.

U novoj godini želim svima puno bolji osjećaj povezanosti sa sobom, svojim željama, ciljevima i naravno drugim ljudima.

Čvrste veze

Osim što smo emotivna bića, mi smo i društvena bića. Dakle, trebaju nam odnosi s drugima kako bismo živjeli pun život. Neću nikom poželjeti gomilu novih poznanstava, prijatelja, partnera ili saradnika. Poželjeću svima više čvrstih veza. Pod ovim ne mislim samo na romantične veze. Mislim na sve oblike povezanosti s ljudima.

Ljude osuđujemo i određujemo njihovu vrijednost na osnovu položaja u društvu ili neke druge društvene kategorije. Distanciramo se od vlastitih emocija. Sve to doprinosi i slabljenju čvrstih veza s drugim ljudima. Isključujemo srce i idemo glavom, ali kad se radi o povezanosti dvije osobe, srce igra glavnu ulogu. Zbog toga je važno ne zapasti u emotivnu hladnoću. U nama živi vatra ljubavi koju neprestano gasimo u želji da budemo, kako se kaže, neko i nešto u današnjem svijetu. Jer niko ne želi biti slab, a posvuda oko nas emocije su sinonim za slabost. Zbog prirodno boljeg dodira s vlastitim emocijama, žene se u modernom društvu smatraju slabim. Tu je definiciju naravno izrekao neki muškarac tvrdog srca.

Dobri, iskreni i otvoreni ljudi jedno su od najvećih bogatstava koje čovjek može imati. Za takve se ljude vrijedi truditi u smislu investiranja energije. Taj se trud ne mjeri ni vremenom ni novcem. Mjeri se osjećajem. Sreća nije u malim stvarima; ona je u velikim stvarima koje mi smatramo malim.

Za kraj…

Zbog svega ovoga, pored zdravlja, sreće i uspjeha, svima želim i barem jedan jak odnos u predstojećoj godini. Ako već imate takve, onda da ih ojačate ili dopunite. Ako nemate, da po prvi put ili ponovo osjetite jednu od najvećih sila u univerzumu, možda i najjaču.

Jer ljubav je čudo.

Neka nam predstojeća godina bude upravo u simbolu ljubavi.