Značenje naslova „Ratovi kraljeva”

Roman Ratovi kraljeva - Invazija iz žanra epske fantastike kroz nekoliko godina do danas, pretrpio je brojne promjene, kako na površini u formi radnje, likova i dizajna svijeta, tako i ispod površine gdje se propitkuju teme nasilja, ljudske prirode i rata. Zahvaljujući novim znanjima i s ciljem da roman bude spreman za objavljivanje, krajem ljeta krenuo sam u novu prepravku koja se polako privodi kraju. Prolazeći kroz čitavu priču još jednom i bogateći je svrhom, inspirisao sam se za sliku sa samog početka teksta. Slika koja savršeno odgovara duhovnom profilu kraljeva koji vode ratove. Osim toga, shvatio sam i kako je sam naslov serijala Ratovi kraljeva, star nekih petnaest godina, i dan-danas poslije toliko promjena u strukturi i ideji ovog fiktivnog svijeta vrlo precizan i pogađa tačno u centar.

Porijeklo naslova

Ideja o svijetu Ratova kraljeva nastala je prije nekih petaestak godina inspirisana filmovima Gospodar prstenova i video igrom Warcraft 3. Manifestovala se u obliku narativne igre sličnoj popularnom Dungeons & Dragons-u, ali bez strogih pravila, kockica i figurica. Samo mašta, naracija i po potrebi gluma. O značenju naslova tad nisam uopšte razmišljao. Mnoge priče nisu uopšte spominjale nikakve kraljeve ili vladare, ali su svejedno nosile taj naziv.

Počevši s pisanjem bez puno razmišljanja zadržao sam naslov, ali sam se više puta pitao da li bi ga možda bilo dobro promijeniti. Ipak sam na ideju došao s nekih trinaest, četrnaest godina. Analizirajući smisao naslova i njegovu povezanost s pričom, zaključio sam da ipak odgovara i da ne zvuči besmisleno, a i da se ne može pomiješati s nekim popularnim naslovima u prošlosti i sadašnjosti. Ono što je najvažnije u samom naslovu je istina o centru koji podstiče ljude na sukobe, samim tim izazivajući ratove.

Ko ustvari vodi ratove

Kad god se priča o ratovima uvijek postoje barem dvije sukobljene strane. Strane u koje spadaju svi ljudi koji se na bilo koji način mogu povezati s njenom ideologijom. U tu grupu spadaju svi; oni koji kažu da istina nije baš crna i bijela, djeca, staraci, umjetnici, radnici, političke vođe, naučnici i na kraju sami vojnici koji nose oružje. Svi se oni stavljaju u isti koš. Priča je uvijek ista. Neprijatelji su uvijek ONI, dok smo saveznici MI. Svi su navodno isti i među njima nema razlika. Ako ih ima, one nisu toliko značajne da promijene ukupnu sliku.

Ovaj je pogled vrlo lako dokazati pogrešnim. Ako imalo razumijemo ljude i ako smo dovoljno bistre glave, oslobođeni niskih emocija straha, ljutnje i mržnje, pa možemo stvari vidjeti koliko-toliko objektivno, shvatićemo iz ličnog iskustva u druženju s ljudima da nije ispravno vršiti toliku generalizaciju govoreći kako su, na primjer, svi Srbi ili svi Hrvati ili svi Bošnjaci loši zbog krvavih ispada nekolicine. Svaki rat, pa tako i onaj nakon raspada Jugoslavije, nastao je prvo kao ideja. Ideja koja je nastala u malom krugu ljudi, ne u narodu, i koja se lukavo promovisala koristeći sva silna znanja o propagandi kako bi stanovništvo pripremila za ‘pravi’ tip ponašanja. Zatim je uslijedila organizacija vojske i svega ostalog pa je rat mogao početi.

Narod nikad sam ne bi ni pomislio na rat, pogotovo na rat tolikih razmjera, s tolikim žrtvama, materijalnom štetom i ožiljcima u vidu zatupljenosti koji truju i uništavaju generacije koje dolaze. Za izvođenje rata, posebno većih ratova poput onih međudržavnih, potrebna je izuzetna priprema i organizacija o čemu historija govori. To ne može nastati spontano, što znači da postoje centri koji vuku konce dok podanici prate. Ustalom, da je narod želio rat i da ga je sam pokrenuo, valjda bi na kraju nešto od njega i dobio. Koliko ja mogu vidjeti, dobila je samo nekolicina tad i nekolicina sad.

U svijetu Ratova kraljeva priča je vrlo slična. Kraljevi su ti koji započinju i vode ratove uvjeravajući svoje podanike da ratom čine uslugu sebi.

Ko su ili šta su ti kraljevi

Moderne vođe i kraljevi u ovom romanu imaju dosta sličnosti. I jedni i drugi se pretvaraju da služe narodu dok je situacija potpuno suprotna. Narod služi njima. Oni to znaju, drago im je zbog toga i nastoje takav odnos održati što je moguće duže. Naravno, srednjovjekovni pristup kakav vlada u romanu dozvoljava upotrebu sile ukoliko nešto krene nizbrdo, dok se u našem demokratskom svijetu umjesto toga koristi propaganda. Kao što je Čomski rekao:

Propaganda za demokratiju je ono što je toljaga za totalitarnu državu.

Konačan cilj je uvijek isti - kontrola. Jer kad je gomila pod kontrolom lako ju je usmjeriti u željenom pravcu, čak i ako taj pravac vodi prema ratu u kojem će gubiti živote.

Mrtvac u živom tijelu

Slika s početka teksta pokazuje mrtvog kralja, ali ne mrtvog u klasičnom smislu riječi. Ona predstavlja kralja koji je izgubio dodir sa životom, s onim što život stvarno jeste i teži suprotnom - teži uništenju i propasti. To su ljudi koji smatraju da su zbog svoje titule, položaja, bogatstva i moći iznad drugih ljudi. Da su bolji, da zaslužuju više, da vrijede više. S toliko iskrivljenom slikom svijeta, drugih ljudi i sebe samih, udaljili su se od života i njegovih radosti. Podanici im zavide jer misle kako su u svoj toj raskoši, tom luksuzu i pogodnosti kraljevi iznimno sretni i ispunjeni, ali sud donose na osnovu onog što vide na površini. Oni ne vide ono što se nalazi ispod, onu istinsku sliku ljudi u nevidljivom svijetu. Da vide, zgrozili bi se od pravog stanja takvih ljudi. Možda bi ih čak i žalili jer šta zlatna kruna vrijedi nekoj otuđenoj duši?

Svijet Ratova kraljeva čine upravo takvi profili na vladajućim pozicijama. Ljudi koji su toliko otuđeni od života i ljudskosti, ljudi koji nemaju nikakvu emociju, nikakvo saosjećanje prema stanovništvu koje posmatraju poput mrava koji im služe, a koje mogu pogaziti jer će na njihovo mjesto doći drugi. Ti mravi na dvije noge ne služe ničemu drugom nego ostvarenju njihovih sebičnih ciljeva. Zar je onda čudno da kad ti vladari osjete potrebu da neki cilj ostvare ratom, što znači žrtvovanje velikog broja ljudi, oni na to pristaju bez značajnog osjećaja kajanja. Kao da su ljudi nežive figurice na karti društvene igre. Figurice koje se žrtvuju za sramotne ciljeve. Naravno, stanovništvu to moraju opravdati pričama o odbrani nacije, religije, države ili neke druge uzvišene ideje.

Ove teme nisu bile dio romana u početnoj fazi. Tačnije, obogaćen je njima tek u ovoj aktuelnoj prepravci koja ovaj svijet fantazije čini puno sličnijim onome što nazivamo stvarnim svijetom. Možda jednom s novim znanjima shvatimo da razlike uopšte nema.