Znamo li šta biramo

Manipulativne radnje političara traju 24/7, ali se nekoliko mjeseci pred izbore zahuktavaju i dobijaju na intenzitetu, posebno u vremenu predizborne kampanje kad češće otvaraju usta. Ta kampanja je festival laži i zamajavanja kakvom teško da se može naći konkurencija.

Kad dođe vrijeme da se u modernom demokratskom sistemu bira vlast, svakom ko je imalo svjestan zastupljenosti propagande u svakodnevnom životu jasno je da će se njen intenzitet neposredno pred izbore znatno pojačati. Sa svih strana dolaze uputstva o tome šta je važno, koje su vizije ispravne, koja budućnost građanima i državi treba, što sve na kraju upućuje i za koga se treba glasati.

Političari se pojavljuju kao autoriteti na svom polju, kao ljudi koji znaju kako voditi i kojim putem država, što znači građani, treba da idu. Oni se pojavljuju kao profesionalci s čijim se znanjem i vještinom niko iz naroda ne može mjeriti. Međutim, ako dozvolimo sebi da to znanje i vještine dovodemo u pitanje, vrlo brzo ćemo shvatiti da nemaju pojma o osnovnim životnim stvarima koje se direktno tiču njihove struke. Jer politika podrazumijeva da se razumije život kako bi se njegova kvaliteta mogla poboljšati. Ako neko ne razumije život i nema nikakvu predstavu šta je to, kako onda može bilo kome govoriti šta je napredak, šta je nazadovanje ili koje stvari i koji potezi doprinose njegovoj dobrobiti?

Ljudima je rečeno da na izborima biraju kakva će im biti budućnost. Smatram da to nije potpuno tačno, ali sve i da jeste… Šta ustvari biraju? Biraju između stranki na papiru i ideja koje one promovišu. Šta ako te ideje uopšte nisu u skladu s onim što ljudi osjećaju? Svejedno na izborima moraju dati glas jednoj od ideja s kojom se ne slažu, što samim tim znači da podržavaju date uslove života. To baš i nije pravi izbor ako bolje pogledamo, ali može li se iko žaliti ako ljudi ne znaju za bolje?

U najboljem slučaju, sudeći po aktuelnim obećanjima, poslije izbora ako sve prođe kako treba i pobjednici ispune sva svoja divna obećanja, stanje u državi će biti malo bolje. Postojaće isti problemi, iste opasnosti i neizvjesnosti, ali u malo manjem obliku. Pa tako, za jedno stotinu godina možda i dođe do neke značajne promjene. Zašto ne bismo birali da nam u ovoj godini bude bolje, a onda još bolje u sljedećoj itd? Kažu nam, tako brz napredak je nemoguć ili vrlo težak za izvesti. Toga nema ni na zapadu, čak ni u svemoćnoj EU. Nema boljeg načina da se ljude odvrati da sami postavljaju očekivanja i standarde o svom životu.

Izbor koji je puno važniji od onog koji se stavlja na papir pored imena stranke ili političara koji, svjesno ili nesvjesno, samo služe i hrane već postojeći truli sistem, je izbor kojeg pravimo svakog trenutka. To je izbor o životu kakav želimo živjeti, izbor vrijednosti koje želimo njegovati, izbor o tome kako ćemo se ponašati prema drugima, izbor između mržnje ili ljubavi prema našim sugrađanima, izbor da cijenimo ljude onakvim kakvi jesu, da uvažavamo njihove stavove, talente, njihovu ličnost, da poštujemo i podržavamo njihovu unikatnost, njihov dar i beskonačni potencijal koji leži u svakom bez obzira na profesiju, finansijsko stanje, nacionalnost, religiju, pol ili boju kože.

Svako danas može napraviti korak prema boljem sutra. Kad je Gandi rekao da trebamo biti promjena koju želimo vidjeti u svijetu, sigurno nije mislio da će se čitav svijet magično transformisati za pet ili deset minuta. Svaka radnja doprinosi stvaranju navike. Svaka radnja predstavlja primjer za druge. Doktor Džo Dispenza je u samom završetku knjige Placebo ste vi napisao nešto vrlo zanimljivo:

Ako dovoljan broj nas bude radio na tome da se razvijemo u potpunija ljudska bića i ako se u svijetu bude pojavilo sve više pojedinačnih zajednica u kojima živimo, konačno ćemo istrijebiti sadašnji mentalni sklop stvarnosti koji se temelji na strahu, takmičenju, nedostatku, neprijateljstvu, pohlepi i prevari. S vremenom novo će potpuno istrijebiti staro.

Promjenom sebe ostavljamo trag i na okoloni. Nekad brže, nekad sporije. Kad bi svaki čovjek u Bosni i Hercegovini odbio vjerovati da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci nekakvi zakleti neprijatelji i izvor zla i opasnosti jedni za druge nacionalistički narativ bi potpuno izgubio moć. Jer on i postoji radi masa koje treba posvađati i sukobiti. Ako mase odbiju tu ideju, on nestaje. Za čovjeka je izazov krenuti stazom promjene jer često se javi glas: Jedan čovjek ne može promijeniti svijet i ne znači ništa. Iz sužene perspektive zvuči kao istina, ali u jednom širem pogledu glas je bez razloga pesimističan.

Čovjek koji smatra da u životu nema ničega važnijeg od slave, uspjeha, novca, napretka na korporativnoj ljestvici, vlasti i sličnih, ljudskim umom stvorenih ideala, daleko je od pravog sebe. Kad je daleko od sebe i istine on ne vidi razlog zbog kojeg bi mu više stalo do časti, poštenja, obraza, drugih ljudi nego do novca. On u tome ne vidi nikakvu svrhu jer živi da preživi, onako kako evolucija i sistem inspirisan njom nalažu. Svi su neprijatelji, svi su konkurencija pa se svako mora snalaziti kako zna i umije. A zbog čega se mora snalaziti, to niko ne zna. Šuti, tako kažu u školi, medijima i popularnim knjigama. Vidiš da je život težak. Ne postavljaj pitanja. Od časti se ne možeš najesti.

Svakako da su takvi ljudi sistemu i državi najpoželjniji. Oni su prihvatili ideju da je život puko preživljavanje pa im tako mogu lako obezbijediti minimum koji će ih zadovoljiti i odvratiti od svake promjene stavova i očekivanja onog što zaslužuju. Oni su državi dozvolili da misli za njih.

Država se ponaša onako kako građani tolerišu. Drugim riječima, ponaša se u skladu sa sviješću i standardima građana (koje neprimjetno napada propagandom ne bi li spustila ili barem zakočila povećanje standarda). Razlog zbog kojeg je situacija u Njemačkoj, Austriji, Kanadi ili Engleskoj drugačija nije zato što su njihovi političari dobri ljudi pa im daju slobode i pogodnosti (štaviše, često je suprotno), nego je to jedini način da ostanu na vlasti i na poziciji odakle mogu kontrolisati narod. Jer narod tu moć neće dati onim koji ne ispunjavaju njegove standarde.

Standard u čitavom svijetu je prilično nizak, ali je posebno kritičan u Bosni i Hercegovini. Ono što ljudi traže i smatraju da zaslužuju su mizerne mrvice koje na kraju uz milost političara i dobijaju. Bez naše individualne vizije o svijetu u kojem želimo živjeti, značajno bolji svijet nećemo dočekati. Ovisićemo o tuđim vizijama, idejama i vrijednostima jer sami nismo u stanju otkriti vlastitu istinu i reći sebi šta je to što želimo i u kakvom svijetu želimo živjeti. To je onaj otrovni narativ koji ljudima govori šta treba da misle i žele zato što im on to može dati i držati ih pod kontrolom. Narativ neće postaviti pitanje: Šta želite? Jer onda bi ljudi mogli zatražiti nešto što se kosi s njegovim planom kontrole.

Promjena dolazi s promjenom očekivanja. Koje standarde želimo postaviti? Zapitajmo se i pronađimo odgovore, a onda počnimo djelovati u skladu s njima. Jer čovjek djeluje i sa i bez ovog pitanja. Jedini problem je što ako ga ne postavi, onda djeluje po standardima koje su postavili političari. Kao što možemo vidjeti iz bogatog iskustva, to nije nešto što ljude čini sretnim, ispunjenim i zadovoljnim. Standarde i očekivanja moramo postavljati sami.