Žrtva pred društvenim kalupom

Jedna od prvih filozofskih tema o kojoj sam raspravljao sam sa sobom ticala se čovjekove individualnosti i posebnosti. U srednjoj školi počeo sam primjećivati kako je poželjno ponašati se na određen način, dok ponašanje na neki drugi način dovodi do kritike i osude. U tim ranim danima života čovjek se osjeti usamljeno, nekad čak i vrlo loše samo zato što mu se čini da ne pripada grupi. Na svu sreću, ja sam imao grupu u kojoj sam se osjećao i više nego prihvaćenim, ali mnogi ljudi nisu.

Društvo treba određena pravila ponašanja da bi uopšte funkcionisalo. Problem nije u postojanju nego u vrsti tih pravila. Ako su ona suprotstavljena čovjeku i njegovoj prirodi, onda se pojedinac nalazi u situaciju da bira želi li biti prihvaćen u društvu ili prihvaćen sam od sebe.

Na prvi pogled izgleda sasvim logično da je važnije čovjeku da prihvati sam sebe, da pronađe i živi svoje ja, ali pod raznim društvenim pritiscima često krene suprotnom stazom. Ponašajući se po društvenim pravilima koja ljude svrstavaju u kategorije pojedinac se djelimično oslobađa straha od neprihvatanja, kritike i usamljenosti. Sa svim tim suočava se ako odabere drugačiji put, put svojstven njemu i samo njemu.

Teško je, a možda i nemoguće, potpuno se osloboditi tuđeg mišljenja, ali ovdje ne govorim o prelasku u tu krajnost. Čovjek se treba naučiti da ostvari ravnotežu između onoga što jest i onoga što društvo od njega traži imajući, naravno, sebe kao prioritet. Jer često tuđa mišljenja uništavaju snove i posebnost koju svako ljudsko biće posjeduje.

Kad su ljudi prisiljeni uklopiti se u kalup društveno prihvaćenih vrijednosti i ponašanja, očekivano je da pati njihova posebnost i da se zbog toga čini kako je samo mali broj ljudi uistinu poseban, talentovan i vrijedan. Svi su posebni, talentovani i vrijedni, ali postoji gomila štetnih faktora koji utječu na to da se čovjek udalji od tog predivnog dijela sebe. Veličanjem društvenog mišljenja više od svog, on žrtvuje sebe kako bi dobio fiktivno mjesto u društvu.

Društvu oblikovanom po pravilima sistema ne trebaju različiti ljudi. Ne trebaju im istinski kreativni ljudi koji čovječanstvo i zajednicu vuku naprijed svojim idejama i radom. Trebaju im ljudi koji ispunjavaju njihove uslove. Ljudi koji će sistem veličati više od sebe. Ljudi koji će se žrtvovati za ideje sistema, a da, što bi bilo idealno, toga nisu svjesni. Zbog toga škola danas ljude svrstava u kategorije pametnih i glupih pa im se na osnovu toga kasnije određuju poslovi i sam način života. Tek kad neko postane svjestan koliko te kategorije nemaju smisla shvati koliko je edukativni sistem ustvari štetan. Uspješni učenici nisu nužno vješti, mudri, pametni i talentovani - oni su primarno obučeni za rad u sistemu.

Kad bi pojedinac bio samo svjestan koliko vrijednosti u sebi nosi, ne bi ih nikad bacio u drugi plan samo zato da bi mu ljudi koje čak i ne poznaje aplaudirali ili mu rekli da radi dobar posao. Nekad se svoje ja žrtvuje samo da bi se izbjegao podrugljiv smijeh ili kritika. Živimo u svijetu uspješnih gdje su uspjeh i neuspjeh jasno definisani i gdje je neuspjeh neprihvatljiv. Ne shvatamo da neuspjeha nema, a ako ga i ima onda je to sigurno odbacivanje svog ja i kopiranje tuđeg - dakle, življenje tuđeg života po tuđim pravilima.

Nema univerzalnog uspjeha. Svako ga definiše na svoj način i kad bismo to shvatili, manje bismo težili prilagođavanju svoje ličnosti društvenom kalupu. Znam da je teško. I sam se nosim s istim izazovima, ali prvi korak prema nekom boljem sutra je spoznaja trenutnog stanja i situacije. Ako mislimo da je normalno da svi budemo isti, ako mislimo da smo po prirodi svi isti, onda nećemo vidjeti ni svrhu da otkrivamo nešto posebno u nama - nešto što po takvom shvatanju uopšte ne postoji.

Za tako nešto potrebno je i hrabrosti. Mnogo hrabrosti. Reći ne društvu i rizikovati ismijavanje, kritiku ili manjak podrške nije nešto što se olako može uraditi i zato svaka čast svima koji na neki način prkose pretvaranju čovjeka u robota koji se štanca na traci. Kad bismo znali cijeniti sebe, svijet bi bio drugačije mjesto.

Ovaj tekst nema za cilj okriviti nekoga ili nekome reći kako se treba ponašati. Cilj mu je samo ukazati na šablon ponašanja kojem svjedočimo svakodnevno, a koji ignoriše jednu vrlo važnu stvar - posebnost i veličanstvenost koja leži u duhovnoj sferi svakog ljudskog bića.