Dvije strane trulog novčića

Nije nikakvo čudo što se ljudskom populacijom hiljadama godina manipuliše na isti način. Jednostavno ljudi nikako da postanu svjesni kako im se neko igra s mislima, stavovima i ponašanjem. Predvidljivo ponašanje olakašava manipulatoru da ostvaruje kontrolu i usmjerava stanovništvo tamo gdje mu odgovara.

Kad je izbio sukob između Rusije i NATO-a… (izvinjavam se) Ukrajine, mediji su, naravno, odabrali stranu jer im tako govore izvori finansija, a ljudi odmah za njima. Ovi su loši, oni su dobri. Nije važno što i jedni i drugi žele da rat traje, što ga i jedni i drugi hrane, što malo ko postavlja bilo kakva pitanja i samo se slušaju naređenja. U zavisnosti od toga kojim medijima više vjeruju, ljudi su odabrali stranu. Sve što znaju o tom ratu bazirano je na odabranim medijskim izvorima, što nije samo po sebi loše, ali je loše kad se u takvo informisanje polazi sa stavom da su ti medijski izvori provjereni, objektivni i potpuni. Pa ne bi oni lagali? Zar je moguće sakriti takvu istinu? Ako smo dezinformisani, ne moramo biti i naivni. Ljudima je dovoljno da njihov omiljeni ili poznati, bogati i utjecajni medij nešto objavi pa da to automatski smatraju istinom. To jeste najlakši i najbrži put, ali daleko je od najtačnijeg.

Oživljavanjem sukoba Izraela i Palestine ponovo srećemo istu stvar. Ljudi biraju strane, dižu zastave i pružaju podršku ovim ili onim bez da se pitaju ko su ustvari ovi ili oni. Kome se to podrška pruža? Je li nekakvoj zastavi, nekakvoj državi (šta je uopšte država?), političarima, štetnim stavovima koje su sami stvorili kroz niz godina ili nevinim ljudima? Ljudima koje po pravilu niko ništa ne pita. Ni šta hoće, ni jesu li za sukob ili ne. Naravno da bi rekli da nisu. Samo psihopate mogu podržatavi bilo kakvo nasilje, a kad bi se ljudi više pitali ili kad bi se odlučili pitati nikakvih ratova više ne bi ni bilo. Ovako, moć se stavlja u ruke nekolicine poremećenih ljudi koji, naravno, rade poremećene stvari jer drugo se ne može ni očekivati.

Nije to nikakav sukob nacija, vjera, ideologija ili bilo čega što dijeli ljude predstavljajući se kao konačni razlog. To je sukob s prikrivenim ciljem koji koristi te etikete da opstane i dobije podršku mase. Da se vjera i nacija nisu koristile u ratu u Jugoslaviji, za šta bi se ljudi borili i kako bi znali kojoj strani pripadaju? Da su stali na stranu ljudskosti, rata nikad ne bi ni bilo. Tako je sa svakim ratom u bilo kojem vremenskom periodu. Dokle god se staje na jednu stranu, postoji i druga po pravilu suprotstavljena strana. Na taj način, uništenje jedne strane predstavlja se kao rješenje koje u stvarnosti neće uraditi ništa osim što će stvoriti podlogu za izbijanje novog zla u budućnosti. Ne može se mržnja pobijediti mržnjom, ni nasilje nasiljem. Ako je cilj sretan, slobodan i ispunjen život, onda taj cilj treba diktirati svakodnevne radnje. Ako je svakodnevna radnja ispucavanje metaka i raketa, može li to u bilo kojem univerzumu donijeti neki plemenit ishod?

U suštini, te prividne dvije strane ustvari su jedan truo novčić. Novčić zla, izopačenosti i čudovišnosti. U ratu se strane često dijele na onu koja napada i onu koja se brani. Međutim, u praksi se vidi da je to samo prvobitna faza jer da bi sukob počeo neko mora zapucati prvi. Kad se to desi, više nije važno ko napada, a ko se brani jer i jedni i drugi gaze sve redom, posebno nevine, krše sve norme humanosti i ponašaju se kao monstrumi. Ponašaju se potpuno isto i koriste iste metode kao i oni u koje uperuju prstom. Dok podržavaju jednu stranu zbog nekakvog zločina, žmire na zločine koja ta strana čini. Kad se odabere strana, krivi se ugao objektivnosti i zbog toga se čini da su ‘naši’ stvarno u pravu. Što je još važnije, skreće se pažnja s pravog izvora problema, zakopanog ispod laži, propagande i medijske manipulacije.

Svijet jeste lud, ali ne zato što je to normalno prirodno stanje. To je zato što ljudi još uvijek vjeruju da će gomilanjem oružja spriječiti ratove, vođenjem ratova sprovesti mir, a podrškom ‘manjeg’ ubice iskorijeniti ubijanje. Nikad se ljudi nisu više dičili zdravim razumom, a da su ga manje koristili. Postavljati ovakva pitanja je hereza jer je odgovor toliko očit da se ne može izbjeći. Zbog toga se pitanja izbjegavaju, a usput se šuti i klima glavom na sve što kroz medije izađe iz političkih usta.

Prirodno stanje nije ono što nam govore da jeste. Nego šta je? Kako neko reče: za to je potrebno isključiti TV, a uključiti mozak.