Kako zamrziti knjige

U modernom društvu knjige prati jedan loš glas zbog kojeg ih nije teško zamrziti i početi izbjegavati. Ljudi smatraju da knjige nisu za svakog, da čitaju samo pametni ili oni koji se pokušavaju takvim predstaviti. Misle da čitaju samo najviše obrazovani ljudi, a da ostali jednostavno nisu dostojni te prakse. Šta je ustvari knjiga? To je medij preko kojeg se prenose određene informacije. To je paket informacija skupljenih na jedno mjesto s nekim ciljem.

Ako čovjek zna čitati, nema smisla smatrati da knjiga nije za njega ili da je nije dostojan jer se ne radi o knjizi kao predmetu nego o njenom sadržaju. Taj sadržaj može biti toliko raznovrstan da sigurno obuhvata svaku moguću temu koja čovjeku može pasti na um, barem u nekom širem smislu.

Prvo mjesto na kojem se čovjek susreće s knjigama i čitanjem (barem u nešto intenzivnijem smislu) najčešće je škola i tu, naravno, kreću problemi. Jedan od najvećih problema školstva je što djecu tjera da se bave onim što ih uopšte ne interesuje. Ako to ne ispoštuju, dijele se loše ocjene što indirektno govori o tome da je dijete lijeno, glupo, da zaostaje za ostalim ili da nema dovoljan kapacitet da prati predviđeni tempo. Da stvar bude gora, isti tretman se nastavlja i kod kuće gdje roditelj za kaznu djetetu govori da se hvata knjige. Ta vrsta kazne pokazuje koliko teško pada učenje nečega što nas ne interesuje.

S obzirom da se u školi uglavnom uči putem knjiga, eto prvog koraka ka razvoju mržnje prema njima. Učiniš ih sinonimom za učenje i onda djecu tjeraš da uče ono što ne vole. Svakako da će to biti vrlo mučno i smorno, samim tim djeca polako počinju mrziti knjige i sve što je povezano s njima. Kad dođu na raspust ili čak završe osnovnu školu, napokon mogu baciti knjigu. Knjiga je postala sinonim za kaznu, a ko još voli biti kažnjavan?

Većina djece danas nastavlja školovanje u srednjoj školi i tamo se sprovodi isti tretman s tim što je dodatno ojačan prethodnim iskustvima iz osnovne. Knjiga je ponovo predstavljena kao glavni neprijatelj učenicima koji nisu u stanju vidjeti da se ne radi o knjizi nego o informacijama koje im se silom nastoje ugurati u um. To je isto kao kad bi čovjek krivio cestu zato što ga vodi do posla kojeg ne voli ili kad bi krivio tanjir zato što je u njemu hrana koju ne podnosi. Naravno, nikog ne treba kriviti zbog takvog stava jer je školski tretman prilično intenzivan i počinje jako rano tako da djeca i nemaju priliku shvatiti suštinu problema, te ga pogrešno identifikuju s knjigama.

U srednjoj školi pored naučnih knjiga, omladini se serviraju i poznata književna djela. Značajan problem školstva jeste fokus na grupu, a ne na pojedinca. To znači da postoji jedan standard kojeg svi trebaju ispratiti, ali pojedinci su po prirodi različiti i na njihovo prilagođavanje utječu brojni faktori. Kad se radi o čitanju književnosti, omladina se susreće s nekoliko problema. Prvi je svakako pitanje interesa jer neke knjige, neke teme i nečiji način pisanja jednostavno ne može odgovarati svakom. To ide ruku pod ruku s dužinom romana i rokom za čitanje što stvara pritisak kod učenika koji ne čitaju brzo.

Sadržaj romana ne mora biti nezanimljiv, on može biti težak za svariti. Jer knjige koje su na spisku lektira često se bave dubokim temama koje omladina često ne može dokučiti jer u njihovom svijetu pušu neki drugi vjetrovi. Da li stvarno neko očekuje da će većina ili barem polovica učenika u nekom slobodnom razgovoru načeti temu društvenih problema ili temu odnosa vlasti prema pojedincu ili čak nekih moralnih vrijednosti o kojim književna djela raspravljaju. Možda i bi, kad bi knjige bile ciljano pisane za takvu publiku tako da do njih lakše dopru. A ako knjiga neće ostaviti takav dojam na čitaoca, zbog čega je onda čitati i uz to se mučiti?

Nije ni čudo da poslije takvih tretmana u osnovnoj i srednjoj školi ljudi bukvalno zamrze knjige i sve što se njih tiče. Osim toga, mnogi iz svega toga izvuku ideju da su glupi, a da su knjige namijenjene samo pametnim. Jer ispade oni, pošto nisu čitali iz ovog ili onog razloga, dobijali su loše ocjene, dok su oni drugi koji jesu čitali dobijali dobre. Pošto ocjena određuje znanje, pamet i inteligenciju, izvuče se zaključak o tome ko je pametan, a ko glup. Pogrešno.

Neću govoriti o tome da li je ovakav ishod slučajan ili namjeran, ali istina je jedna - ljudi zbog trauma iz djetinjstva zamrze knjige kao medij. Tako nešto je potpuno besmisleno jer knjiga je skup informacija, a informacije svakom čovjeku trebaju u ovom ili onom obliku. Zamrziti informaciju značilo bi zamrziti apsolutno sve u životu. Može se desiti da neko jednostavno ne voli čitati, da se uspava, da čita presporo ili da ga zabole oči (što opet nema puno veze sa samom knjigom, ali hajde da se pretvaramo da ima). Ipak, niko ne kaže da se čitati mora po sat ili više dnevno. Lično sam se uvjerio da se može čitati i puno kraće, čak pet do petnaest minuta, i da kroz određeno vrijeme može dovesti do toga da se knjiga pročita. Neke knjige, pogotovo stručne, ne moraju se ni pročitati od korice do korice. Nekad će samo jedno poglavlje biti potrebno. Najzanimljivije je to što kad se čita o nekoj zanimljivoj temi, radnji ili likovima (zanimljivo nije isto za svakog), čitanje teče lako i stranice se naizgled same okreću.

Razlog zbog kojeg je knjiga na lošem glasu krupnim je dijelom zbog trauma koje ljudi proživljavaju kao djeca dok ih se tjera da čitaju o onome što ih ne interesuje, što ne razumiju ili što im je teško da shvate. Kad bi djeca mogla slobodno birati, sigurno bi pronašla nešto što im odgovara. Jer ako se svako bavi nečim, onda mu je potrebno neko znanje, a to znanje, zajedno s perspektivama, idejama, čak i zabavom, mogu pronaći i u knjigama. Vjerujem da bi svako mogao čitati o onome što ga zanima, samo kad ova traumatična barijera ne bi postojala.

Ipak, i ona se može skloniti tako što će se obasjati svjetlom pažnje. Čim postanemo svjesni neke granice, ona nestaje i naši se vidici proširuju. Knjiga nije ničiji neprijatelj, niti je predodređena za ljude s posebnim predispozicijama. Njena je moć stvarna jer na jednom mjestu sadrži dosta informacija, često povezanih u smislenu cjelinu. Raspon tih informacija je gotovo beskonačan. Toliko različitih knjiga da ih je nemoguće sve pročitati. To dovoljno govori da nije svaka knjiga za svakog i u tome nema ništa loše, ali knjiga kao generalan pojam jeste za svakog i imati je na nekoj crnoj listi svakako predstavlja jednu vrstu gubitka.