Ko je najbolji svih vremena

Ova tema možda malo izlazi iz okvira u kojim inače pišem, ali ga se ipak dotiče s obzirom da predstavlja jedan od načina zadržavanja pažnje na besmislenim i nevažnim stvarima. Osim toga, ona isisava energiju iz ljudi, stvara bespotrebne podjele, nameće stavove i izaziva neprijateljske rasprave.

Sport nije toliko važan faktor u ljudskim životima, ali je ipak itekako zastupljen, popularan i utjecajan. Svako ko ga barem malo prati sigurno mu je poznata takvozvana g.o.a.t. debata (greatest of all time ili najbolji svih vremena). Bilo da se radi o tenisu, fudbali ili košarci (sportovi s kojim sam prilično upoznat) jedna od obaveznih medijskih tema je rasprava o tome koji igrač je u datom sportu najbolji ikad.

S obzirom na popularnost i žestinu s kojom se pristupa ovom pitanju važno je znati da na kraju univerzalni odgovor nikad neće postojati. Dakle, radi se isključivo o ličnim stavovima i drugačije jednostavno ne može biti. Hajde da vidimo i zašto.

Da bi se dvije stvari poredile moraju postojati jasni parametri. Kad posmatramo dva stabla i pitamo se koje je veće, lako je doći do odgovora. Ako želimo saznati koje daje više plodova i to je lako otkriti. Ako nas zanima njegova debljina, također možemo doći do preciznog odgovora. Međutim, ako se pitamo koje od dva stabla je bolje, nastaje problem. Šta znači bolje? Vjerovatno će više različitih ljudi imati više različitih kriterija zbog kojih je jedno bolje od drugog. Ti kriteriji najčešće su lični ukusi ili lični stavovi koji ne važe za sve. Jedini način da važe je da se na neki način nametnu.

Isto je i s pitanjem o najboljim sportistima. Amerikanci će provesti po pola sata, možda i više, u nekakvoj emisiji raspravljajući o tome zašto je košarkaš A bolji od košarkaša B, a ni u jednom trenutku neće priznati da je kriterij po kojem određuju njihova lična stvar. Zato se često viđa da određen kriterij kod iste osobe važi za jednog, ali ne i za drugog igrača. Npr. u košarci koristiće šest šampionskih titula Majkla Džordana da ga prozovi najboljim ikad, ali ako se uporedi s Bilom Raselom koji ima jedanaest, javljaju se neki drugi kriteriji koji Džordanu idu u korist.

Naravno da ne može postojati jasan kriterij kad je svaki profesionalni sport star barem nekoliko decenija. Za to vrijeme promijenilo se dosta toga. Od samih pravila, pa do uslova za igru, ekonomske situacije, bolje povezanosti svijeta itd. Ako u jednom periodu teniske historije nekim igračima nije bilo dozvoljeno da igraju četiri najveća turnira u sezoni, kako možemo njihov kvalitet mjeriti osvojenim trofejima? Naravno da u košarci neki igrač iz šezdesetih ili sedamdesetih godina ne može biti smatran za kvalitetnog trojkaša jer šuta za tri poena tad nije ni bilo. Naravno da fudbaler s početka ili sredine dvadesetog vijeka ne može na svom ‘računu’ imati velik broj asistencija ako se ta statistika tad nije ni vodila. To su samo neki grubi primjeri, ali poenta je u tome da se pristup sportu, ali i sam sport, mijenjao kroz godine.

Dakle, svijet se mijenja, sport se mijenja. Svaki period nosi vlastite izazove i jednostavno je nemoguće porediti igrače koji čak nisu imali ni priliku igrati jedni protiv drugih, a na kraju krajeva, nisu imali priliku igrati u istoj eri.

Međutim, kad bismo ovako razmišljali kako bi sportski mediji popunili svoj prostor? S ovom besmislenom debatom imaju neograničen sadržaj jer nikad se neće dobiti univerzalni odgovor o najboljem svih vremena u bilo kojem sportu. Neće jer su to isključivo stavovi pojedinaca koji se neće olako promijeniti. Ipak, ljudi vole čuti glasne rasprave i kontroverzne izjave poznatih ličnosti, nekad i samih sportista, o tome ko je najbolji ikad ili ko su pet najboljih itd. Dakle, stvara se jedan rijaliti šou gdje se ljudi raspravljaju oko vlastitih stavova, bez ikakve mogućnosti, ali i potrebne da se dođe do nekakvog slaganja. Ne može ni doći do slaganja jer oni neće prihvatiti istinu koja je siva (ne postoji univerzalno najbolji) nego se tvrdoglavo drže svog.

Najgore je što se ta agresivna energija zatim prenosi na društvene mreže. Ispod ovakvih objava može se pročitati na desetine, često i stotine komentara koji podsjećaju na dječiju raspravu o tome ko ima bolju igračku. Ljudi pokušavaju jedni druge uvjeriti da je njihov stav univerzalno ispravan. To vrlo lako može postati navika i prenijeti se na neke druge stvari u životu. Nametanje stavova je nešto čemu svakako svjedočimo i bez ove besmislice, ali s njom je na meti još jedna grupa ljudi, najčešće mladih koji prate sport i koji jednostavno ne mogu odoljeti da se upletu u ovaj začarani krug u kojem pobjednika jednostavno nema. Tačnije, pobjednik može biti samo onaj ko od rasprave, svađe i pažnje tih ljudi profitira.

Kad su ljudi toliko strastveni u pogledu sporta ili u ovom slučaju pojedinaca u sportu, oni troše energiju na dokazivanje svojih stavova, potpuno su uključeni u to zanemarujući istinski bitne stvari u svojim životima. Oni će potrošiti više energije uvjeravajući nekog da je Đoković najbolji teniser svih vremena umjesto da je kanališu u pravcu izražavanja svojih talenata ili brige i pažnje prema voljenim. Uz sve to, njihovoj pažnji mogu lako promaći vrlo bitne stvari koje se dešavaju oko njih. I onda se sutra probude, a na scenu izbio nekakav novi zakon koji im ometa slobodu ili udara na njihovu finansijsku situaciju. Nažalost, njima je važnije da nekakav stranac prizna ili barem ostane nemoćan pred argumentima o tome kako je Ronaldo ipak najbolji fudbaler svih vremena.

Ispravan način da se pristupi ovoj temi ili pitanju je da se ono shvati kao ono što jeste - ispitivanje ličnog stava. U tom slučaju, taj se stav treba poštovati. On nije nikakva univerzalna činjenica, samo mišljenje pojedinca koje će postojati bez obzira na sve protivargumente koji se pred njega iznesu. Tad bi pitanje bilo zabavno, ali nikako ovoliko vatreno i samim tim besmisleno jer nas uči da namećemo stavove drugima umjesto da ih poštujemo. Uostalom, učimo se da ne razlikujemo nečiji stav od činjenice.

Bez jasnog kriterija nema ni odgovora. Nekad je nepostojanje kriterija dobra stvar je otvara prostor za diskusiju, ali danas je ta diskuija prešla sve mjere i uveliko se zloupotrebljava. Naravno, kad bi postojao jasan kriterij gdje bi bila sva zabava za medije? Ko bi uopšte gledao te emisije i ko bi komentarisao objave na društvenim mrežama? Ovako, ljudima je draže zaraditi pažnju i novac tako što će neupućene svađati i okretati jedne protiv drugih. S jedne strane je sramno ponašanje, s druge nezrelo. I jedni i drugi trebali bi se zapitati šta je primarni fokus njihovog ponašanja.

Ako je ovo što sad imamo stvarno ono što žele, samo naprijed, ali nešto mi govori da svi oni u životu imaju puno važnijih stvari da im posvete svoj fokus.