Moć i važnost zagrljaja

Izolacija i otuđivanje posljednjih godina postaju sve normalnije stvari koje se pravdaju očuvanjem zdravlja ili životne sredine. Posljednje tri godine uzdrmale su svijet i društvo na jedan značajan način i dok je sav fokus javnosti bio usmjeren na nešto što se smatra tjelesnim zdravljem ili borbom protiv klimatskih promjena, psihičko i emotivno zdravlje su potpuno zanemareni. To se, nažalost, nastavlja projektima kao što je petnaestominutni grad.

Društvenost i emotivnost neke su od čovjekovih osnovnih karakteristika. Ako ih se zanemari ili se nastoje sputati, život je ugrožen. S druge strane, ako se podstiču, razumiju i koriste onako kako je po prirodi zamišljeno one pokazuju ko smo ustvari. Pokazuju da nismo sebična bića koja žive izolovano nego djeluju zajedno obogaćujući jedni druge samim svojim prisustvom.

Zagrljaj je jedan od činova bliskosti kojem nas niko ne mora učiti, jednostavno osjećamo da je to nešto potpuno prirodno, a znamo i da je ugodno. Međutim, to važi za najmlađe godine našeg života. Kako starimo i sve više dozvoljavamo vanjskom svijetu da nas oblikuje, žrtvujući osjećaje i intuiciju, zagrljaje počinjemo smatrati nekakvim izlivom emocija, a emotivnost je danas označena kao slabosti. Da nije, žene se ne bi smatrale slabijim polom nego polom čija snaga leži u jednoj drugačijoj formi.

Samim tim što je nešto označeno kao slabost, moderan čovjek mu okreće leđa. To ne znači da on nikad ne grli, ali to čini rijetko i uglavnom prilično površno. Osim što nam naša intuicija govori da je zagrljaj nešto preporučljivo, nauka se također slaže s tim. Zagrljaj ne samo da nije nikakav znak slabosti nego je čak preporučljiv zbog brojnih beneficija.

Poznat citat psihoterapeutkinje Virdžinije Satir koji kruži internetom kaže da čovjek treba četiri zagrljaja dnevno da preživi, osam da se održi i dvanaest da raste. Upravo me to i inspirisalo da istražim malo više o moći zagrljaja i da vidim da li je ovih dvanaest zagrljaja u danu previše.

Članaka o ovoj temi ima i više nego dovoljno i uglavnom se pozivaju na ozbiljna istraživanja, pogotovo ako se radi o sadržaju na engleskom jeziku. Na primjer, Healthline, poznata stranica koja se bavi ljudskim zdravljem objavio je članak u kojem se navode beneficije zagrljaja u koje spada bolje zdravlje, podsticanje lučenja hormona povezanih sa osjećajem sreće, suzbijanja straha, zaštite od bolesti, bolje komunikacije s drugim ljudima itd.

Jedan drugi članak govori i o doprinosu mentalnom zdravlju, što je nužno u situacijama kod odraslih ljudi koji se nose sa samoćom zbog posla ili jednostavno zbog savremenog načina života. Osim toga navode i da nam zagrljaj pomaže da budemo u trenutku što može biti jedna forma kratke meditacije. Po njihovim riječima, dovoljno je da zagrljaj potraje dvadeset sekundi pa da se u osobama oslobodi oksitocin, hormon koji stvara osjećaj povezanosti, ali i smanjuje stres, istovremeno poboljšavajući imunološki sistem.

Zagraljaj od dvadeset sekundi zvuči nevjerovatno s obzirom da je to obično samo fizički čin koji se radi mehanički i kao po nekakvom pravilu dok mu malo ko pristupi svjesno. Svjesno sa željom da osjeti povezanost s osobom. To, naravno, ne podrazumijeva samo romantični zagrljaj.

Minimalno četiri zagrljaja dnevno?

Vjerujem da je to fantazija za većinu ljudi i da je puno realnije očekivati četiri zagrljaja mjesečno. Ako razmislimo malo šire, ovdje se ne radi o zagrljaju. Radi se o tome kako se ponašamo, šta nam je važno i šta smatramo normalnim. Ne samo da je zagrljaj nešto što ne praktikujemo nego je vjerovatno svaki tip dodira prilično skroman, a poznata je važnost i dodira u komunikaciji i održavanju odnosa. Zagrljaj je, naravno, samo jedan oblik dodira. Jasno je da živimo u kulturi koja ne podstiče tako prisno ponašanje, čak se bori protiv smatrajući ga neprikladnim onda i kad nema osnova za to.

Uzimajući u obzir sve beneficije zagrljaja, doživjeti ga dvanaest puta na dan sigurno da bi nam pomoglo da se osjećamo povezanim s ljudima oko nas, samim tim i sa svijetom. Osjećaj izolovanosti bi oslabio, a nadjačala bi ga snaga zajedništva, ne samo u fizičkom nego i još važnijem duhovnom smislu. Nažalost, čini mi se da se ne može puno ljudi pohvaliti ovom praksom. Dobra stvar u svemu je što zagrljaj ne košta ništa osim volje i želje da se neke društvene norme skrše. Samim tim, za očekivati je da se stvari jednog dana promijene.

Biti otvoren znači pokazati emociju. Istina je da nas to dovodi u određeno stanje ranjivosti, ali bez tog rizika nema ni dubljih odnosa. Zagrljaj također spada u jednu vrstu ranjivosti, ali ipak ne toliko strašnu ako shvatimo našu pravu prirodu koja nas podstiče da se povezujemo i živimo u najmanju ruku podjednako srcem koliko i glavom. Jer glava ne može voljeti. Biti čovjek u svom pravom svjetlu ne znači biti slab. Jer nije problem u onom ko se doima slabim nego u onom ko donosi procjenu o slabosti.

Kvalitetni i nesebični odnosi naša su snaga. Zagrljaj kao jedna sićušna manifestacija ove magije tako značajno utječe na nas da se možemo zapitati šta svaki drugi čin bliskosti s ljudima, ne samo fizički, donosi i jednoj i drugoj strani.

Budućnost nije u osamljivanju, u sebičnom stavljanju fokusa samo sebe, niti je u posmatranju drugih ljudi kao prijetnji ili neprijatelja. Baš suprotno, budućnost je u povezivanju.