Mračna strana kategorizacije ljudi

Informacije oblikuju našu ličnost i određuju kroz koji ćemo filter posmatrati svijet i druge ljude. Čim se čovjek rodi postaje izložen čitavom talasu različitih informacija. U prvom redu ulogu izvora čine roditelji, ali kako dijete odrasta uključuju se i članovi šire porodice, zatim prijatelji, druga djeca iz škole, pa učitelji i nastavnici, pa televizija, zatim vjerovatno internet itd. Ni u jednom trenutku svog života čovjek nije oslobođen tih talasa informacija, a zato što ga obasipaju od prve minute rođenja on ih ne posmatra kao nešto što može kontrolisati. Posmatra ih kao sastavni dio svijeta u kojem živi, tačnije, postaje nesvjestan njihovog utjecaja. Tek kad zastane i primijeti da njegova čula neprestano upijaju informacije iz okoline i da različite informacije stvaraju različite emocije, stavove i uvjerenja, shvati da se kao osoba oblikuje izvana. O tome je govorio i Džo Dispenca u knjizi Placebo ste vi, objašnjavajući kako naša ideje o bolesti i zdravlju značajno utječu na naše zdravstveno stanje.

Da bi čovjek bolje upoznao sebe, on mora više vremena provoditi sa sobom i više slušati sebe. On se mora oslobađati uvjerenja koja mu ne služe i koja ga unazađuju. Takvih je uvjerenja u današnjem društvu jako mnogo, s obzirom da je sistem koji organizuje društvo usmjeren protiv čovječanstva. Jednostavna potvrda toga je činjenica da se ovakve stvari u školama uopšte ne spominju, a morale bi s obzirom da imaju potencijal potpuno uništiti čovjeku život, što se nažalost dešava u velikom broju slučajeva, ali se razlozi kasnije pripisuju posljedicama. Ko je ikad čuo u školi, na bilo kojem nivou (možda negdje od nekog mudrog profesora), da se čovjek od najranijih dana obasipa informacijama i da ga te informacije oblikuju, potiskujući njegovu individualnost? U društvu je nepoželjno biti drugačiji. Svi idu na jednu stranu samo ti na suprotnu. Jesi lud? Zašto je nepoželjno ako smo svi mi toliko drugačiji i posebni u našoj različitosti? Zato što kad smo svi isti ponašanje društva je predvidljivo, a u tom slučaju ga je neuporedivo lakše kontrolisati.

S obzirom da je sistem primarno orijentisan na vlastiti parazitski opstanak, on svoju žrtvu (ljude) mora držati pod kontrolom, tačnije pod hipnozom da je jedna obična laž ustvari istina. Ta kontrola vrši se na više načina, ali jedan jako važan bazira se na podjelama među ljudima. Svi smo mi ljudi. Živimo u tijelu koje radi na istom principu i dolazimo iz istog izvora, ali svako od nas posjeduje individualnost. Svako je neponovljiv i vrlo poseban. Ipak, kad nastanu neki nesporazumi među ljudima, često čujem izraz ma ljudi smo, što bi značilo da se dobro razumijemo i prepoznajemo nešto zajedničko što nas stavlja na istu stranu i sprječava da na bilo koji način budemo neprijatelji, to jeste da se sukobljavamo. Kad bi ljudi tako vodili svoje živote problema bi bilo znatno manje, a lanac kontrole bio bi neuporedivo slabiji.

Nažalost, ljudi su važnost pripisali nekim drugim stvarima. Da, priznaće da smo svi ljudi, ali postoje ovi i oni ljudi. Svrstavanje ljudi u kategorije stvara probleme. Iako mi možemo napraviti bezbroj kategorija (po hobiju, profesiji, ukusu, visini, težini itd.), problem nastaje onda kad se ljudi zbog tih kategorija počnu dijeliti, svađati i što je najgore, ubijati. Pretjerana emotivna povezanost s nekom kategorijom predstavlja identifikaciju s njom. Čovjek kaže to sam ja. Ja sam crnac, bijelac, Slaven, Arap, musliman, kršćanin, bogataš, siromah, ljevičar, desničar. Nakon toga, svaki ‘udar’ na predmet identifikacije udar je na svakog pojedinca koji se tako identifikuje.

Ono što karakteriše moderan svijet jesu autoriteti ili vođe na raznim poljima koji se smatraju nepogrešivim i apsolutno pravednim. Najpoznatije vođe su u politici, ali ima ih i na drugim poljima, u svakom od ovih predmeta identifikacije ili etiketa koje se kače na čovjeka. Tako su prije više vijekova vjerske vođe u muslimanskom i kršćanskom svijetu lako kontrolisale ljude. Dovoljno je bilo da kažu kako je kršćanski ili muslimanski svijet ugrožen pa da se svaki pojedinac s tom etiketom osjeti ugroženim i da zahtijeva da se nešto poduzme, a kao što je to najčešće slučaj bio, radi se o neprijateljskoj akciji koja kulminira ubijanjem. U tom slučaju, vođe ne trebaju komunicirati sa svakim pojedincom i prilagođavati taktiku manipulacije njegovoj ličnosti. Njegova je ličnost žrtvovana, potisnuta i skrivena iza etikete. Ljude se nastoji učiniti istim u okvirima date kategorije kako bi predvidljivo reagovali na podražaje i naređenja.

Nije previše čudno što je ljudska rasa najveći neprijatelj sama sebi. Nijedno drugo biće nije toliko samodestruktivno i nije tolikoj patnji izložilo svoju vrstu kao što je to uradio čovjek. Ali to nije uradio zato što mu je to zapisano u genima ili mu je svrha postojanja. To je uradio zato što je podlegao suptilnom programu podjela koji ga je uvjerio da je važnije što je neko druge vjere od toga da je ta osoba isto tako ljudsko biće. Ljudi misle da su pametni i prosvijetljeni ako veću važnost pridaju svojoj naciji, državi, vjeri, nivou obrazovanja, seksualnoj orijentaciji ili bilo kakvoj drugoj nebitnoj kategoriji u smislu ljudskog postojanja od važnosti toga da smo svi ljudi, društvena i duhovna bića stvorena da žive u društvu i međusobno se pomažu. Ljudi će napisati knjige trudeći se jednu grupu odvojiti od druge, a prava istina često ostaje na onom ljudi smo, što se smatra primitivnim i zaostalim jer je svijet ‘uznapredovao’.

Etikete se ne moraju nužno uništavati. Štaviše, to je vjerovatno nemoguće jer čovjeku je u prirodi da primjećuje stvari pa tako i razlike. Ako bijelac vidi crnca, ne može se pretvarati da ne vidi njegovu boju kože. Vidi je i zna da su u tom smislu različiti. Ali ključ je u shvatanju da ta razlika nema veliku važnost i ne predstavlja nikakvu prijetnju. Često se ljudi zbune jer se prijetnje dostavljaju preko neke od ovih etiketa. Na primjer, u ratu u Jugoslaviji, nije prijetnja bio čovjek ove ili one nacionalnosti ili vjere, nego čovjek koji je činio zla koristeći naciju ili vjeru kao izgovor. Takav narativ stvorio je ideju da je čitava grupa ljudi, čitava nacija ili vjera, ustvari simbol zla i neprijateljstva.

Te etikete služe isključivo okupljanju ljudi pod jedan krov, što u prvi mah može izgledati dobro, ali svrha svega je da se to kasnije zloupotrijebi i da se od ljudi napravi krdo koje bez pogovora ispunjava naređenja onoga ko drži štap. Čitava poznata prošlost ljudskog roda prepuna te prakse. Najčešće je vodila ratovima gdje su se ljudi pod jednim krovom okretali protiv onih pod drugim krovom predstavljajući ga štetnim, prijetećim ili na bilo koji način beznačajnim.

Čovjek je sam kriv što dozvoli sebi da se strogo identifikuje sa stvarima koje su ustvari iluzije. Iluzije su zbog toga što su nastale poslije čovjeka i često se vezuju za materijalističku prirodu. Ako smo mi ustvari duhovna bića, što znači da dio nas postoji izvan materijalnog svijeta u kojem ne postoje nacije, religije, države ili fizička tijela, onda smo valjda puno više od tih podjela koje su besmislene čak i za materijalni svijet. U svakoj kategoriji postoje ljudi u spektru od dobrih do zlih, govoreći prostim jezikom. Kad shvatimo da zle namjere, djela ili komentari nemaju veze s etiketom, jer iste postoje pod svakom etiketom (uključujući i svaku koju mi imamo), vidjećemo da su sve svađe među tim kategorijama besmislene. Ako i postoji neki problem, on nema veze s etiketom ili kategorijom. On ima veze s ljudskim namjerama.

U najfriškijem primjeru to prosvijetljenje značilo bi da nije problem u Rusima, Izraelcima ili Amerikancima. Problem je u zlim Rusima, zlim Izraelcima i zlim Amerikancima. Zajednička karakteristika im je vrlo jasna.