Najljepši na svijetu

O ljudskoj ljepoti napisano je riječi i riječi kroz čitavu prošlost. Hvaljena je, poželjna, nekad čak i obožavana. Moderno vrijeme nije nimalo drugačije. Jedino što se promijenilo je ono što spada u kategoriju lijepog. Govori se da je ljepota u očima posmatrača, ali u praksi se ipak vidi nešto drugačije. Mislili ljudi da je ljepota stvar percepcije ili ne, društvo ipak ima odeređene kriterije kojim filtrira lijepo od onog što nije.

Samim tim što je poželjno biti lijep po univerzalnom standardu, to postaje cilj svakog pojedinca. Nešto što se treba dostići, a ne nešto što već jeste. Jer u društveni kalup ljepote se treba uklopiti, a to zahtijeva određen rad i trud. Međutim, da li to uklapanje ima smisla? Je li je ljepota stvarno u očima posmatrača ili je ona u onome što predstavljaju društveni standardi ili se radi o nečemu trećem?

Fizički izgled

Jednom sam čuo izjavu da ne postoji ružan čovjek - samo bolestan i zapušten. Bolest i zapuštenost, naravno, predstavljaju puno širi pojam. U mom shvatanju stvari one se ne odnose samo za fizičku stranu nego i na umnu i duhovnu. Čovjek može biti umno i duhovno bolestan kao i zapušten. Ako ne radi sebi, na bilo kojem planu, on biva zapušten, a ako to ode predaleko postoji mogućnost da postane i bolestan, što će se neizbježno odraziti na njegovo tijelo.

Čovjekovo unutrašnje stanje se po pravilu ispoljava na fizičkom planu. Svi znamo osobe koje se vrlo rijeko ako ikako smiju, a isto tako znamo koliko smijeh čini da osoba izgleda ljepše. To ima svoj razlog, a on se ne krije u licu te osobe nego u nečemu puno dubljem. Možda je pod stresom zbog problema, možda je dugo živjela teško pa ju je ‘život zgazio’ itd. Sve ima svoj razlog.

Ljudi imaju gomilu problema koji se odražavaju na njihovo mentalno, emotivno i fizičko zdravlje što se neizbježno prije ili kasnije odrazi i na tijelo čineći da osoba ne izgelda baš prijatno za oko. To ne znači da je osoba ružna, jer po prirodi nije, ali je zapala u takvo stanje koji je ne vuče naprijed nego nazad u svakom smislu.

Ako bi se stvar obrnula, tačnije ako bi ljudi bili zdravi i stabilni na svakom od ova tri plana, svi bi izgledali dobro - izgledali bi lijepo na svoj način. Dakle, umjesto bilo kakve vještačke dekoracije, čovjeku je potrebna jedino stabilnost na tri plana postojanja pa da dostigne ljepotu, ako misli da je već nema. Da li to znači da bi svi bili isti? Naravno da ne jer to i nije poenta i svaki čovjek je po prirodi specifičan. Problem nastaje onda kad se počne uvažavati nekakav univerzalni simbol ljepote. Jedino što bi se moglo nazvati univerzalnim simbolom ljepote bilo bi zdravo biće kojem svako teži, a koje se ispoljava na različite načine.

Vanjski ukras

S obzirom da živimo u materijalističkom društvu nije nikakvo čudo što se tijelo, koje percipiramo zahvaljujući jednom od fizičkih čula, dovodi u prvi plan i često u potpunosti poistovjećuje s ličnošću. Čovjek smatra da je ljepota nešto što se promoviše preko popularnih ličnosti ili zvijezda na društvenim mrežama. Svi oni otprilike obožavaju isti model ljepote pa se samim tim očekuje da i populacija ide istim putem.

Zanemarujući svoju individualnu ljepotu, čovjek se oslanja na šminju, frizuru, odjeću, čak i hirurške zahvate kako bi se uklopio u društveni kalup i kako bi ispunio sve uslove da postane lijep ili lijepa. Svi ovi alati trebali bi biti ukrasi, a ne sredstava transformacije. Jer niko ne može poreći da šminka, frizura ili vješto odabrana odjeća osobu mogu učiniti ljepšom nego inače.

Problem, međutim, nastaje onda kad se osoba identifikuje s tim sredstvima, ako ne smije napolje izaći bez šminke ili frizure. To samo govori da osoba uvažava neki simbol ljepote kojeg ne može u svakom trenutku ispuniti. Naravno da ne može jer to nije ona. Ali osoba vjeruje drugačije? Ne vjeruje da je po prirodi na svoj način lijepa i zbog toga neprestano teži transformaciji. Jedan od najočitijih primjera kojim sam ja svjedočio je upotreba šminke. Sjećam se da je prije nekih petnaestak godina šminka bila ukras za djevojke mog uzrasta. Danas je djevojke tog uzrasta koriste kao masku. Za šta? Da sakriju vlastitu ljepotu i pokažu se onako kako društvo kaže da trebaju izgledati? Zvučalo bi smiješno da nije opasno i da ne upućuje na kraj puta u mračnoj provaliji.

Ogledalo unutrašnjosti

Ono što naš fizički izgled govori jeste ko smo iznutra. Koliko god to zvučalo otrcano ili staromodno, to je jedna velika istina. Možemo reći da ne postoji lijep čovjek, a isto tako možemo reći da su svi lijepi. Potpuno je svejedno jer poenta nije u tome da se rangiramo na nekakvoj listi najljepših. Mi smo to što jesmo. Ako ne držimo do sebe na fizičkom, emotivnom i umnom planu, sigurno će se to odraziti na fizički izgled u ovom ili onom obliku. U svakom slučaju, kao i u većini drugih stvari, jedina osoba s kojom se ima smisla porediti smo mi sami.

Poređenje nastaje tek onda kad odaberemo nekakav model ljepote. Čak ni to nije loše ukoliko ga koristimo da pojednostavimo čitavu ovu šemu, ali ako to postane osnovna vodilja društva, onda je to opasno. Iako se i muškarci i žene nastoje uklopiti u kalup, ipak mi se čini da se od žena više očekuje, kako s muške tako i s njihove strane. Samim tim, trud da se fizički izgled transformiše kako bi se dostigao društveni model ljepote postaje jači, a s njim i posljedice koje nosi.

Neke djevojke kažu kako se šminkaju samo zbog sebe, a ne zbog drugih ljudi. Ako je to stvarno istina onda nemam ništa protiv, ali ako njihova djela pokazuju drugačije, znači da prave lažni izgovor kako bi opravdale ponašanje. U slučaju da se šminkaju samo radi sebe, očekivalo bi se da to rade i dok su potpuno same, a da opet u nekim situacijama kad nisu same ne stavljaju šminku. Dakle, korištenje šminke bilo bi puno spontanije. Nekad sam se s drugovima šalio na račun nekih djevojaka frazom ‘skini šminku pa da se upoznamo’. Nažalost, ta fraza mogla bi postati uobičajeno pravilo.

Toliki trud sigurno kod mnogih izaziva određenu vrstu napora koja se ne zove tim imenom jer je društveno očekivano da žena prati društveni model ljepote (kao da sama već nije lijepa). Stres da bi se pretvorile u nešto što svakako nisu. S obzirom da sam se dugo bavio fitnesom nije mi promaklo kako je vježbanje postalo jako aktuelno i među djevojkama, što je vrlo dobra stvar, ali i tu se ponovo javlja problem univerzalnog modela ljepote. Djevojke zanemaruju unikatnost svog tijela i misle da sve moraju izgledati isto, u prevodu da sve moraju imati struk poput štapića i zadnjicu poput lubenice. Tako forsiraju vježbe za noge koje njihovo tijelo kasnije učine neproporcionalnim. Možda je u društvenom smislu lijepo jer su se zapremine atributa ispunile, ali je žrtvovana posebnost jednog ljudskog bića koje je svoju ljepotu žrtvovalo za nekakav vještački ideal.

Naravno, ako neko uživa u ovoj transformaciji, samo naprijed, ali nešto mi govori da se većina ipak slijepo vodi društvenim putem smatrajući ga jedinim pravim, a s druge strane potpuno ignorišući vlastiti glas. To se, što je još gore, često prenosi i na druge sfere života gdje se nečemu izvana dopušta da upravlja našim stavovima i ukusima.

Prvi dojam

Na kraju, fizički izgled je samo nešto što stvara prvi dojam, što nam govori tek nešto o osobi s kojom se srećemo dok pravo bogatstvo ljudskog bića ipak leži puno dublje. Iz vlastitog sam iskustva shvatio da fizički izgled igra vrlo malu ulogu (iako ipak igra) kad se započne pravi odnos s drugom osobom. Taj odnos ne mora biti romantičan jer ne govorim o seksualnoj privlačnosti nego o činjenici da osobu ne gledamo toliko kroz njeno tijelo. Mi to tijelo vidimo, ali ipak je puno jasnija i jača slika karaktera te osobe.

Naše pravo bogatstvo je unutra. Kad radimo na sebi, kad dostignemo sreću, mir, ispunjenje, kad doživimo ljubav, sve se to odražava na naš fizički izgled. Ipak, čak će i tad postojati ukusi koji su krajnje subjektivni i niko od nas neće moći ispuniti svačiji. Kad je već tako, zašto onda nastojati toliko jako biti nešto što nismo? Sve što mi možemo uraditi je držati do sebe i dozvoliti našem svjetlu da sija najjače što može. Na kraju dana, ljepota je samo riječ, vrlo limitirajuća riječ u koju pokušavama ugurati sve ono što izaziva prijatne osjećaje kad naše oko nešto uhvati. S obzirom na različitu percepciju, svako od nas će u različitim stvarima uhvatiti nešto drugo. Jer čak i ako stotinu stvari smatramo lijepim, svaka od njih ima vlastiti razlog zbog kojeg je smatramo takvom. Mi ih ne poredimo, jednostavno uživamo u primanju te vizuelne informacije.

Za kraj, ostanite svoji. Ostanite lijepi jer to vam je u prirodi.