Nešto više

Život modernog čovjeka je vrlo predvidljiv zahvaljujući nametnutnim društvenim očekivanjima. Prvo se očekuje da što ranije krene u neku vrstu škole. Ja sam krenuo sa sedam godina; danas djeca kreću otprilike s pet. Da li će se granica dodatno smanjiti, ostaje da se vidi. U neku ruku osnovna škola je priprema za srednju gdje se nastavlja po istom kalupu samo prilagođenom za nešto stariji uzrast. Zajedničko im je to što djecu uče da slušaju odrasle i ništa što im se kaže ne dovode u pitanje; da šute i govore samo ako im se dozvoli; da se ponašaju ‘normalno’ kao i svi ostali, uglavnom žrtvujući individualnost.

Nakon srednje škole postavlja se prvi značajan izbor. U suštini to i nije neki izbor, samo pitanje da li će se jedan od koraka preskočiti ili ne. Taj korak je takozvano visoko obrazovanje ili fakultet. Također predstavlja stadij gdje se osim odabrane tematike čovjek uči kako pristupiti životu. Nakon toga, kreće posao, ono za šta se čovjek postepenim koracima priprema od svoje pete godine. Ta faza života traje nekih četrdesetak godina sve do penzije. Penzija bi trebala biti nagrada za sav uložen trud, ali postoji tu i jedna mračna strana. Iza penzije ne postoji neka nova faza ili novi korak, samo smrt. I mnogi ljudi, nažalost, taj stadij života tako i doživljavaju.

Teško je pronaći osobu koja ne živi po ovom šablonu što govori da je život ustvari vrlo predvidljiv kad se radi o odlukama pojedinca. Zašto čovjek polazi u osnovnu školu? Da bi ostvario osnovna znanja i da bi mogao upisati srednju školu. Srednju završava zato da bi mogao pronaći određeni posao ili da bi mogao upisati fakultet. Fakultet upisuje da bi mogao pronaći posao. Na poslu radi da bi zaradio novac da preživi i obezbijedi sebi penziju kako istrošen i bolestan (jer ga posao nemilosrdno iscrpljuje) ne bi morao raditi po stare dane. Niti se uči zbog znanja, niti se radi iz užitka. Uči se i radi iz obaveze i nužde. Samo da se preživi.

Materijalista brine samo o opstanku tijela koje mu predstavlja sinonim za život. Za njega apsolutno jedini smisao predstavlja upravo to - preživljavanje. Za njega je čovjek, svaki pojedinac, nastao pukom slučajnošću. Od nekoliko miliona mogućih osoba, rodio se baš taj pojedinac. Baš svako od nas. Ispostavili smo se najsposobnijim. Rodili smo se i sad se trebamo snaći na najbolji način kako bismo opstali i dokazali da zaslužujemo to počasno mjesto na ovom svijetu. Sistem navedenih koraka u tom slučaju itekako ima smisla jer čovjeka nastoji održati na životu. Međutim, šta ćemo s ljudima koji nisu materijalisti? S ljudima koji znaju da život nije samo ono što pet fizičkih čula može detektovati? Šta ćemo s ljudima koji su svjesni da nisu na ovaj svijet došli slučajno?

Živjeti i preživljavati su dvije različite stvari. Današnji čovjek uglavnom preživljava. Brine o tome šta će biti sutra i iz tog straha donosi odluke danas. I tako cijeli život. Neprestano bježanje od smrti koja će u jednom trenutku ipak doći. To ne znači da život ne treba da traje, ali on s ciljem ima svoj kraj. Vrijeme koje imamo ovdje može se iskoristiti puno kreativnije i produktivnije, puno zdravije i iskrenije, puno ispunjenije i zanimljivije.

Sjećam se jednog videa koji je kružio internetom prije nekoliko godina gdje ljudi u dubokoj starosti govore o životu. Mnogi žale što nisu bili ono što jesu, što nisu ulagali u svoje snove, što nisu slušali srce, što nisu usporili i više uživali. Neka verzija toga. I nije im teško povjerovati uzimajući u obzir kako se živi. Uvijek žurba da se zgrabi što više kako bi se udaljili od opasne zone koja ugrožava preživljavanje. Ništa loše u tome, ali ako to postane jedini cilj, bez prave svrhe, onda se javljaju problemi o kojim mudri i stari govore.

Sistem je postavio uslove preživljavanja i uči nas da je to normalno stanje u kojem se poput svih drugih bića treba prilagoditi i pokazati snagu kako bismo opstali. Kad bi čovjek bio samo tijelo možda bi tako i išlo, ali pošto nije, vidimo gomilu drugih čak i pogubnijih problema koji se javljaju kao posljedica tog ograničenog pristupa. Mentalno i emotivno zdravlje su ozbiljno narušeni, istinska sreća i ispunjenje postali su luksuz, a pitanje svrhe života za pojedinca predstavlja duboku filozofsku temu za koju on nema obrazovanje ni intelektualni kapacitet da je dokuči. Tužno.

Tužno je što se čovjek ne pita zbog čega živi i pušta da ga životinjska struja preživljavanja vodi naprijed. On ne zna ni zbog čega se toliko opire smrti. Stalno joj bježi da bi bio živ, a ne zna zašto je živ. Tek kad bježanje od smrti prestane biti glavna čovjekova okupacija on može početi istinski živjeti. Nivo slobode kojeg dobije sticanjem male količine hrabrosti u stanju je promijeniti čitav pogled na život.

Šta čovjek radi kad se malo oslobodi i ne dozvoli strahu od smrti da potpuno uporavlja njim? On počne izražavati sebe, raditi ono što ima smisla i što životu daje značenje. Ljudi žive i umiru. Neko duže, neko kraće, ali svi imaju određeno vrijeme na ovom svijetu. Nekima je smisao života samo da što duže traju, ali kad se približi dan za polazak, taj smisao nije dovoljno jak i javlja se kajanje. Javlja se pomisao da nisu proživjeli ni djelić punog potencijala. Koji je to potencijal i na šta se tačno misli, teško je reći, ali nešto nedostaje. S druge strane, neki ljudi imaju viši smisao i razlog. Koliko god on bio nevažan za druge, njima jeste. To je individualna stvar. Može se raspravljati o tome da li s njom dolazimo na ovaj svijet ili je ovdje otkrivamo, ali sigurno je da takva osoba život i vrijeme provedeno na ovom svijetu ne smatra izgubljenim.

Živjeti dugo je poželjno i sigurno svaki čovjek tome teži, ali ne postoji toliko dug život koji može nadoknaditi vlastitu prazninu. Štaviše, praznina tad možda dođe još više do izražaja. Odgovor je ravnoteža. Živjeti smisao je lijepo i još ako traje, šta više možemo poželjeti? Ljudi koji osjećaju da žive svoj smisao sigurno razumiju druge koji ga također žive, iako se značajno razlikuju. Oni koji ne razumiju jednostavno se nikad nisu zapitali ili nisu uložili vrijeme da sebi odgovore šta im je stvarno važno. Ne da odgovore glasom društva, političara, roditelja ili poznatih ličnosti, nego svojim glasom. Jedino se taj glas računa.

Strah od smrti može upravljati čovjekovim životom, a da ovaj toga nije ni svjestan. Tek kad se zapitamo neke stvari, dođemo do odgovora. Čovjek nije samo svoje tijelo, ali u tijelu živi i osjeća njegove nagone da se po svaku cijenu održi u životu. U takvoj situaciji nemoguće je potpuno se osloboditi straha od smrti, ali barem ga se može oslabiti. Čega se tu čovjek ustvari plaši? Plaši se kraja. Plaši se da će svim doživljajima stvarnosti doći kraj i da se sve one ljepote koje je iskusio i kojim se nadao nikad više neće iskusti.

Nauka i duhovnost sve su bliže i zajedno s fantastičnim iskustvima brojnih ljudi podsjećaju nas da život nije samo materija. Da smrt nije kraj svega, nego kraj epizode u, vrlo vjerovatno, beskonačnom nisu epizoda. Ako čovjek nije tijelo, onda je neki nefizički entitet, neki govore svijest, a svijest ne može umrijeti. Ona poput energije samo prelazi iz jednog stanja u drugo, iz jednog života u drugi, iz jedne stvarnosti u drugu. Zarobljeni u materijalnom svijetu, okruženi nepotpunim ili netačnim informacijama i uglavnom u niskim energetskim stanjima nismo u mogućnosti ni pojmiti neku širu sliku, a kamoli je vidjeti. Nikola Tesla je bio naučnik, ali jedan od rijetkih koji je shvatao da svijet nije samo materija, zbog čega je zalazio u nefizičke sfere i zbog čega nije uvažavan koliko zaslužuje. Zbog toga se i mnoge njegove izjave napadaju, pokušavaju iskriviti ili negirati da su uopšte izgoverene. U svakom slučaju, Tesla je navodno rekao da smrt ne postoji. Ako je to istina i ako bi je ljudi nekako mogli dokučiti, nivo slobode ostvaren u svakodnevnom životu bio bi revolucionaran. Smijeha bi sigurno bilo puno više. Samo shvatanje jedne sfere života donijelo bi veću promjenu od svih koje se obećavaju na izborima. Nažalost, mi više vjerujemo političkim institucijama, kontrolisanom obrazovnom sistemu i medijima koji opstaju zahvaljujući manipulaciji, prevari i ljudskoj naivnosti. Nije ni čudo što naizgled nema nade i sve izgleda crno.