Podijeli pa vladaj

Živimo u podijeljenom svijetu. Razlike se pretjerano naglašavaju stvarajući suprotstavljene strane gdje ljudi zauzimaju jedno od ponuđenih mjesta, rijetko birajući svoje. Ne moraju te strane nužno biti ratoborne, ali po pravilu otežavaju život i stvaraju loše uslove za normalno funckionisanje svakog pojedinca. Svako bira hoće li doprinositi podjeli ili ujedinjenju. Kako stvari stoje, mnogo je onih koji doprinose podjeli smatrajući je rješenjem za najveće probleme. Ako nam to već predstavlja svakodnevnicu, sigurno ostavlja određen trag na nama kao pojedincima, ali i na društvu i sistemu koji organizuje društvo i moderan život.

Religijske i nacionalne podjele u Bosni i Hercegovini stoje ruku pod ruku, oviseći jedna o drugoj. Stanovništvo dijele na tri strane čija je glavna karakteristika da sebe smatraju apsolutno ispravnim, a ostale pogrešnim. Ljudi se drže ‘svojih’ i tome uče djecu u čemu im sistem često pomaže kao što je slučaj s podijeljenim školama. Čemu podijeljena škola ako joj je svrha edukacija? E pa svrha škole nije edukacija nego oblikovanje individua tako da se uklapaju u željeni kalup. Sistem ne treba pametne ljude, nego ljude koji će naglašavati razlike i održavati već postojeće stanje. I tako je na svakoj strani. Kad svi misle da su međusobno neprijatelji, teško da će to stvoriti zdravu sredinu. Ljudi su dopustili da im se vežu oči i da im drugi daju upute o kretanju. Nažalost, ti koji daju upute nemaju baš čiste namjere.

Koliko prednosti to razdvajanje donosi tim podjedincima na svakoj strani? Ovo jednostavno pitanje može se odnositi na bilo koji segment života pojedinca kao i na ukupnu situaciju društva u BiH. Ljudi o ratu misle sve najgore i nipošto ne žele da se ponovi, a istovremeno žive i održavaju sistem uvjerenja koji je i doveo do rata i posljedica koje danas ometaju zdrav život. Vjeruju da ime, mjesto boravka ili religijska pripadnost određuju da li im neko želi dobro ili loše. Vjeruju da su toliko drugačiji od drugih dok se sve vrijeme grčevito trude istaći te razlike pred gomilom sličnosti. Misle da mogu sve sami, a usput su u neprestanom kontaktu i saradnji s tim ‘drugim’, posjećujući njihove prodavnice, slušajući njihovu muziku, kupujući njihovu robu ili radeći s njima.

Ne postavljaju sebi ključno pitanje? Kako živim i u kakvom okruženju živim? Ako odgovor nije baš blistav, zašto vjerovati da će se istim pristupom nešto promijeniti? Problem ove države nije ovaj ili onaj političar, ova ili ona religija, ova ili ona nacija. To su stvari kojim se bespotrebno dala prevelika važnost kako bi se pažnja skrenula s onog što stoji iza, a to je podijeljenost koja je i stvorila pogodno tlo za skoro sve probleme. Neovisno o ovim razlikama, svi ljudi imaju iste probleme o čemu možda možda dovoljno govore brojevi onih koji napuštaju ovu državu.

Podijeljeno društvo misli da će držeći se među ‘svojim’ i uperujući prstom u druge živjeti bolje. Pojedincima koji ne žele razmišljati i koristiti intelektualne sposobnosti, dovoljno je da se osvrnu na prošlost. Tridesetak godina iskustva i nepogrešivog dokaza o tome šta im posvađano i podijeljeno društvo donosi. I ne, za to nisu krivi ovi ili oni nego podijeljenost koja onemogućava funkcionisanje cjeline. Čovjek se plaši rata i misli da će mu se primaći ako pokaže ljubav i dobronamjernost prema ‘različitim’ od sebe, ne shvatajući da je upravo to način da se od njega udalji. Jer ako ne postoje neprijateljske strane, ko će na koga pucati? Dokle god postoje strane, postoje i potencijalne mete, a s njima živi i strah preko kojeg se ljudi drže na uzici. Čitava politika temelji se na nacionalnim podjelama gdje se političari predstavljaju kao zaštitnici mira. Kad bi nekim čudom preko noći nacionalizam nestao, vrlo brzo bi nestala i čitava trenutna politička scena. To dovoljno govori u kolikom strahu ljudi žive. Tolikom strahu da su spremni uništavati svoj život i usput to negirati samo da zadovolje ‘zaštitnike’ u odijelima.

Ako su strahote i pustošenja nakon raspada Jugoslavije nedovoljne da se shvati jednostavna istina, u ostatku svijeta postoji sasvim dovoljno dokaza. Mir i napredak pod jednim krovom mogu se postići samo saradnjom i osjećajem jedinstva. Razlike među ljudima ne trebaju predstavljati neprijateljske strane nego bogatstvo. Nije poenta u tome da smo svi isti, da isto mislimo i radimo, nego da međusobne različitosti koristimo za rast i razvoj. Samo jedinstvo, na lokalnom kao i na globalnom nivou, vodi prosperitetu, sve ostalo vodi u provaliju što historija vijekovima iznova dokazuje. Rat ne može nastati ako ne postoje barem dvije neprijateljske strane. Te strane, kako historija kaže, nikad nisu predvodili obični prosječni ljudi. Uvijek su ih predvodile vođe kojim su ljudi, nažalost, naivno predavali tu moć dozvoljavajući im da za njih misle i djeluju. S druge starne, tamo gdje nema strana nema ni sukoba, a tako ni ratova.

Sudbina svijeta, a tako i država poput Bosne i Hercegovine u rukama je ljudi. Način na koji se manipuliše čovječanstvom oduvijek se bazirao na podjelama. Onaj ko želi da manipuliše nema dobre namjere jer da ima ne bi imao potrebu za manipulacijom. Jedan od načina da se doprinese sprječavanju te uklete prakse jeste da se sve razlike među nama malo bolje prouče jer većina njih uopšte nije toliko važna koliko se predstavlja. Ljudi imaju daleko više sličnosti. Svi žele sreću, zdravlje, obilje i blistavu budućnost za svoju djecu. Ako i postoji suprotna strana, na njoj ne stoje oni koji praktikuju drugu religiju, dolaze iz druge zemlje ili imaju drugu boju kože, nego oni koji ističu i preuveličavaju razlike i nastoje uz njihovu pomoć ljude držati u odvojenim uglovima, prestravljene i spremne da grizu na njihov znak.