'Shvatanje života kao umijeća'

Interesantno je na ovom mjestu upitati zašto je naše vrijeme izgubilo shvatanje života kao umijeća. Čini se da moderni čovjek vjeruje da su čitanje i pisanje umijeća koja on treba da nauči, da postati arhitekt, inžinjer ili kvalificirani radnik opravdava priličan trud, ali da je življenje nešto toliko jednostavno, da nikakav poseban napor nije potreban da bi naučio kako to da čini. Upravo zato što svako na neki način živi, smatra se da je život stvar u kojoj svako važi kao ekspert.

Ove riječi dolaze iz knjige Čovjek za sebe, njemačkog psihoanalitičara Eriha Froma. Tu sam prvi put naišao na ideju da se život ustvari treba znati živjeti. Za to spoznaju čovjeku ne treba nikakva knjiga - dovoljno je da pogleda oko sebe. Vidjeće da mnogi ljudi (najčešće i on sam) nisu baš zadovoljni životom. Ispunjeni su stresom, brigom i strahom. Osjećaju se neispunjenim, osjećaju da im nešto nedostaje, da život nema smisla ili da lutaju ovim svijetom. Traže sreću jureći slavu i novac, a onda shvate da ona ne leži tamo pa se razočaraju i potonu još više.

Ne može se poreći činjenica da generalno ljudska populacija danas, a vjerovatno je tako bilo i u prošlosti, ne živi puni potencijal. Pod punim potencijalom ne mislim na nekakav rad, kao što se to često spominje u poslu danas, nego na doživljaj stvarnosti, na doživljavanje iskustava koja ustvari čine naš život.

Skučena pespektiva sasvim sigurno ometa ostvarenje tog potencijala. Ako čovjek smatra da je njegovo ja samo njegovo tijelo onda je jasno da će imati probleme. Da je čovjek samo tijelo, dovoljno bi bilo da se pobrine za hranu, krov nad glavom i povremenu zabavu da bi zadovoljan i potpuno ispunjen. Baš poput kućnih ljubimaca koji imaju brižne vlasnike.

Čovjek treba puno više. Puno više jer je on puno više od svog tijela.

Kako onda naučiti živjeti? To je sigurno jedno od najvažnijih pitanja koja, nažalost, mnogi ljudi nikad ne postave. Isto tako, to pitanje ne podstiču škole ni bilo kakvi edukativni centri što dovoljno govori koliko je problematičan njihov zadatak obuke mladih za život.

Vjerujem da čovjek po prirodi zna živjeti, ali da mu je za to potrebna dobra povezanost sa samim sobom, sa svojim duhovnim ja i višom sveprožimajućom silom. Tu povezanost ostvaruje putem onoga što zovemo šestim čulom, a što je vjerovatno spektar mnogih duhovnih čula koja su nam još uvijek nepoznata. Ali zapitajmo se kako se čovjek tretira od najmlađih dana, zatim kroz školovanje i na kraju u odrasloj dobi kao neko ko radom doprinosi društvu. On se na sve načine nastoji učiniti materijalistom koji će zanemariti sve duhovno, pa čak i samog sebe. Njegova se pažnja nastoji održati na preživljavanju (održavanju tijela živim) kroz brojne oblike sigurnosti što ih država promoviše. Njegova se spoznaja svijeta odvija isključivo kroz pet fizičkih čula po kojim on zaključuje da je svijet ono što ta čula zapažaju. Ali šta je s onim dijelom svijeta kojeg ta čula nisu u stanju registrovati? Kako čovjek čija su duhovna čula otupljena može ostvariti kontakt s nekakvom duhovnom silom? To je isto kao kad bismo pokušali uspostaviti kontakt s nekom osobom preko aplikacije koja zahtijeva internet, a nemamo pristup internetu. Ili još bolje: isto kao kad bismo htjeli očima odrediti miris nekom jelu.

Ono čemu se danas čovjek uči je da svoje tijelo održi živim (iako čak i to na jedan površan i ograničen način). Najvažnije je da se preživi, a kvaliteta života je ipak u drugom planu. Čovjek živi kao životinja, a nije životinja. Nikakvo nepoštovanje prema životinjama za koje također vjerujem da imaju svoju duhovnu formu, ali ipak je čovjek taj koji je u stanju biti svjestan te forme. Ipak, ta se svijest kroz godine odrastanja zatrpava toliko da on na kraju izgubi vjeru da ona uopšte i postoji.

Današnji čovjek ignoriše značajan dio sebe i očekuje da živi potpun život. Naravno da je tako nešto nemoguće. Svako u ovom svijetu po prirodi živi, ali kako živi, to je jedno potpuno drugo pitanje. Pitanje koje zahtijeva potragu. Pitanje koje je puno važnije od toga kad je počeo neki rat, koliko je korijen iz x ili koja je definicija demokratije. Sva su ova pitanja važna u svojoj sferi, ali prije nego što uopšte dođemo do njih, vrijedilo bi se pozabaviti suštinom. Suštinom za koju smatramo da je prevaziđena, ali nam svakodnevna tuđa i lična iskustva pokazuju da smo je ustvari zanemarili.