U bijegu od tišine

Često čovjek u trenutku kad je sam u pomoć zove tehnologiju. Vrijeme popuni listanjem sadržaja na društvenim mrežama, slušanjem muzike ili podkasta, gledanjem TV itd. Više sam puta čuo ljude kako govore da ne vole biti okruženi tišinom pa se oslanjaju na različite uređaje koji tu tišinu poništavaju. Ako čovjek ne popuni tišinu zvukom izvana, nesvjesno će je početi popunjavati vlastitim mislima, a to zna biti prava noćna mora.

Naravno da ne mogu reći da većina populacije ima ovaj problem, možda i ima, ali sigurno je da postoje ljudi koji na sve načine bježe od tišine. Zašto je ovo uopšte problem? Ljudi ne vole tišinu - pa neka onda slušaju muziku ili neki program, nekakav podkast ili predavanje. U konzumiranju takvih sadržaja nema ništa loše, ali vratimo se na razlog zbog kojih se uopšte javi želja da se tišina zamijeni bukom. Da li je to bijeg od misli koje dolaze do izražaja u odsustvu vanjskog ometanja?

Šta su te misli? Te misli nisu nikakvi demoni koji čovjeka nastoje obuzeti pa od njih mora pobjeći. One su proizvod navike; ono što smo mi postali kroz život. Najčešće, kako govore ljudi poput doktora Džoa Dispenze i Brusa Liptona, ljudi su nesvjesni svojih misli. Nesvjesni su i načina na koje te misli dolaze i stavova koje stvaraju. Najčešće, u fazi života kad ih čovjek postane svjestan on je već dopustio da ga one oblikuju. Ni u tome nema ništa loše jer je moć u pojedincu koji svoje stavove, ukoliko mu ne služe ili smatra da su pogrešni, uvijek može promijeniti.

Ako se čovjek plaši svojih misli ili dijaloga sa samim sobom, to znači da negdje na nekom nivou postoji nekakvo neslaganje sa samim sobom. Umjesto bježanja, on bi trebao preispitati njihov smisao jer misli nisu odvojene od nas. One su dio nas kojem možemo dati autonomiju ili preuzeti kontrolu. Jasno je da čovjek nije uvijek u stanju i prilici preuzeti kontrolu, ali sigurno postoji trenutak kad se osjeća energetski dovoljno jako da stane, isključi sve vanjske podržaje i zaroni unutra, te pokuša upoznati sebe.

Čovjek koji sluša samo glasove izvana postaje ono što mu ti glasovi govore, a to nije on. Glasovi iznutra govore više o nama; to su glasovi koji nam govore ko smo u datom trenutku, što se naravno može i često treba mijenjati i prilagođavati. Misli se odvijaju nesvjesno pa tako mogu biti u potpunoj suprotnosti s onim što čovjek smatra ispravnim ili s čim se slaže.

Danas je čovjekova pažnja razvučena ne sve strane. Internet je donio brojne mogućnosti, ali je isto tako zaprijetio rastezanjem pažnje u čiju će zamku neoprezan i nesvjestan čovjek gotovo sigurno upasti. Zasut raznoraznim informacijama on postaje oblikovan po uzoru na njih, a ne na sebe i onu neponovljivu individualnost koja ležu u njemu. Kad se jednom nađe sam sa sobom, u potpunoj tišini, on primijeti veliki jaz između onog što misli da jest (što mu okolina govori) i onog što on stvarno jest. Naravno, utočište pronalazi u onom poznatom, a to je vanjski svijet i vanjski podražaj kojem je navikao biti izložen.

Mudri su ljudi još od davnina govorili da čovjek treba upoznati sebe. Kako da se upozna ako sam sebi ne posvećuje vrijeme, ako ne sluša svoj glas, ako se plaši da ostane sam sa sobom? Ne može. On postaje društvena skulptura, oblikovana po tuđim ukusima, najčešće tako da se savršeno prilagodi sistemu, što samo na prvu zvuči kao nešto dobro.

Tišina nije čovjekov neprijatelj. Štaviše, može se pokazati kao najbolji prijatelj. Njegove misli nisu nikakav dosadni sagovornik. One predstavljaju korak ka upoznavanju sebe, što je samo jedan korak prema boljem razumijevanju života i svijeta u kojem živimo. Jedan korak prema boljem sutra.