Vještački stvoreni

Tačno porijeklo i način na koji je čovjek nastao je još uvijek je misterija. Nijedno objašnjenje koje imamo ne zadovoljava istinski radoznao um i samo otvara nova pitanja. To, naravno, ne znači da se do pravog odgovora ne može doći. Da bi se to izvelo potrebno je u razmatranje uzeti sve argumente i teorije i napraviti čvrstu postavku od koje se može ići dalje.

Najpopularnija su dva dominanta stava o nastanku čovjeka. Po jednom čovjeka je stvorio Bog, a po drugom je nastao slučajno, dugogodišnjim napretkom najjednostavnijih vrsta u napredne čiji je on vrhunac.

Višegodišnje debate i rasprave ljudi koji čvrsto zastupaju jedno od ova dva gledišta i dalje traju što samo govori koliko je i jednim i drugim teško iznijeti nepobitne podatke. Za radoznalog čovjeka koji se ne svrstava ni u jednu grupu, odgovori svakako da nisu zadovoljavajući. Jedni govore kako Stari zavjet (kao temelj modernih religija) nedvosmisleno daje sve odgovore, drugi govore kako je evolucija prirodan zakon i da uzimaući ga u obzir nikakva druga ideja o nastanku čovjeka nema smisla.

Osim ove dvije, postoji i treća teorija za koju ne bih rekao da se nužno razilazi s njima nego ih jednostavno drugačije tumači. To je teorija da je ljudski rod stvoren genetskim inžinjeringom, tačnije vještačkom promjenom gena nekog bića kako bi se stvorio današnji čovjek. Kad sam prvi put čuo za ovu ideju, zvučala mi je nevjerovatno i jezivo, skoro kao fikcija, ali ubrzo su se počela gomilati otkrića i naznake koje je ne čine ništa manje vjerovatnom od dominantnih narativa.

Ko je mogao imati razvijenu tehnologiju u drevno vrijeme

Popularna historija nam govori kako je čovjek od najprimitivnijih oblika zajednice postepeno napredovao da bi na kraju došao do civilizacije kao modernog načina organizacije društva. Tehnologija se razvijala uporedo s tim pa tako ne postoji nikakva šansa da je čovjek u davna vremena imao tehnologiju koju ima danas. Ali ovdje i ne govorimo o čovjeku, nego o nekoj vrsti daleko naprednijoj možda i od današnjeg ljudskog roda u tehnološkom smislu.

Ako postoji neka druga vrsta, neka rasa ili civilizacija u svemiru, drugoj dimenziji ili čak na ovoj planeti, onda ne bi bilo nikakvo čudo da ona posjeduje visokorazvijenu tehnologiju. Ta priča usko je povezana s vanzemaljcima (oni koji žive na Zemlji svakako se ne mogu zvati vanzemaljcima) i previše je opširna da bih joj ovdje davao prostor. Ipak, jedan od glavnih argumenata koji idu u prilog postojanju nekakve razvijene civilizacije u prošlosti, a kojeg istraživači koriste jesu ostaci drevnih megalitnih građevina (građevine od ogromnih kamenih blokova) po čitavom svijetu čiji se nastanak (ako malo mućnemo glavom) ne može baš valjano objasniti s ozbirom da odudaraju od popularnog objašnjenja o čovjekovom razvoju. Građevine zbog svojih dimenzija, materijala, orijentacije i ostalih karakteristika odaju da su graditelji posjedovali zavidna znanja iz brojnih oblasti. To baš i ne idu ruku pod ruku s pećinskim čovjekom koji, po zvaničnoj priči, često nije imao alate za takve poduhvate, a pogotovo nije bio u stanju prikazati nebeska tijela koja su moderni naučnici otkrili tek prije nekoliko decenija.

Svi ti nalazi upućuju na neko ozbiljno znanje i tehnologiju koja je tim graditeljima omogućila da izgrade ne samo ogromne nego i naučno zahtjevne spomenike poput Naska linija, raznih piramida širom svijeta, Gobeklitepea, savršeno oblikovanih kamenih kugli itd. Ako su sve te ili barem neke od tih zahtjevnih poduhvata izvela neka tehnološki napredna bića (što je jednako teško dokazati koliko i opovrgnuti), nije isklučeno da su mogli modifikovati gene manje razvijenih bića čineći ih korisnim za svoje poslove.

Taj zahvat objasnio bi nagli skok u evolutivnom razvoju čovjeka u jednom periodu prošlosti kojeg nauka ne može objasniti. Iako se tu radi o vremenskim rasponima od po nekoliko desetina nekad i stotina hiljada godina, čovjek je neobično brzo iz pećine stvorio grad i civilizaciju.

Drevni ‘bogovi’

Mnogi, ako ne i svi stari zapisi i usmene predaje slažu se u tome da su čvojeka stvorili bogovi. Negdje je tvorac predstavljen u jednini, ali poenta priče je uglavnom ista. Bogovi koji su stvorili ljude uglavnom su bili njihovi gospodari u pravom smislu riječi. Dakle, mi smo vas stvorili, mi vama vladamo. To vladanje izgleda kao klasična tiranija gdje se božanska riječ poštuje bez ikakvog propitkivanja ili objašnjenja. Dovoljno je što je božanska. Za one koji se protive slijedi oštra kazna.

Međutim, takav pristup nikad u prošlosti, a vidimo ni danas na primjeru vlada koje se igraju tiranije, nije doveo do čovjekovog zadovoljenja, ispunjenja i spoznaje smisla života. Žrtvovati sebe i služiti drugom jednostavno nije u čovjekovoj prirodi i zbog toga se on stalno opire tim pokušajima. Čovjeku su potrebni nekakvi zakoni da bi ga se natjeralo da služi. Zašto? Pa zato što mu to nije u prirodi i uprkos raznim pritiscima, zastrašivanjem, zakonima i usmjerenjima još uvijek u čovjeku gori iskra želje za slobodom. Može se to objasniti demonskim iskušenjem, ali ne vidim kakvo je iskušenje u želji da se spozna istina i da se bude slobodan. Potragu za istinom uglavnom sprječavaju oni koji je zloupotrebljavaju.

Ako su nekakva razvijena bića koja se u drevnim pričama predstavljaju kao bogovi stvorila čovjeka, stvorili su ga s nekim ciljem, a taj cilj, barem ako se izvuče iz narodnih predaja bio je da služe.

Ovdje se javlja pitanje: Ako su oni stvorili ljudski rod, ko je onda stvorio njih? Prilično sam siguran da većini ljudi koji istražuju ovu temu nije cilj dokazati da Boga nema. Uostalom, to bi bilo krajnje besmisleno i ne bi donosilo nikakvu razumnu korist. Viša sila koju mnogi nazivaju Bogom svakako da postoji, ali najvjerovatnije u jednoj puno drugačijoj formi od one u koju su mnogi narodi vjerovali u prošlosti. To ne umanjuje važnost i vrijednost duhovnosti kao prakse, samo skreće fokus sa stvorenja koja su vrlo moguće samo napredniji oblik života. Oni nisu stvorili život, oni su samo promijenili tijelo u kojem je život našao mjesto. Očigledno, što je razvijenije tijelo, to je pogodnije za razvijeniju dušu da se u njemu nastani.

Naravno, ovo su samo ideje, ali poenta leži u tome da teorija o nastanku čovjeka genetskom manipulacijom ne isključuje postojanje više sile niti se oštro protivi evoluciji koja se u određenoj formi sigurno provodi i čini sastavni dio života. Ipak, značajna promjena je u tome što to otvara novo pitanje o čovjekovoj duši, tačnije o njegovoj pravoj prirodi i duhovnom porijeklu. Jer ispada da čovjek nije stvoren da bude nečiji rob niti je proklet jer mora gaziti druge, boriti se s njima i kao najbolja i najprilagodljivija jedinka ‘izdržati’ život.

Drugi narod ista priča

Iako mnogi narodi imaju vrlo slične mitove o stvaranju svijeta i čovjeka božijim rukama, ipak su zapisi na sumerskim pločama raspalili najviše interesovanja za temu o stvaranju čovjeka putem manipulacije gena. Vjerovatno zbog tumačenja njihovog sadržaja koji se povezuje s vanzemaljcima. Naravno, ne možemo nijednom prevodu vjerovati u potpunosti, niti svako tumačenje možemo smatrati apsolutno tačnim, ali kad se glavna ideja stavi u kontekst drugih istraživanja i drevnih priča, itekako se dobro uklapa.

Drevne sumerske ploče, po popularnom tumačenju, govore kako su u najstarija vremena bogovi, takozvani Anunakiji, došli na Zemlju i stvorili moderne ljude da im služe tako što će za njih kopati zlato. Neki istraživači smatraju da zlato nije pravi razlog njihovog dolaska, ali južnoafrički istraživač Majkl Telindžer pronašao je brojne tragove drevnih rudnika zlata koje povezuje upravo s ovom pričom. Anunakiji su ljudima ostavili brojna znanja prije nego što su iz nepoznatog razloga navodno napustili planetu uz obećanje da će se vratiti. Iako termin genetski inžunjering nije bio poznat ljudima koji su stvarali zapise, današnji istraživači smatraju da se misli upravo na to.

Između ostalih, znanja koja su ta bića ostavila ljudima tiču se organizovanja zajednice, tačnije onoga što mi danas nazivamo civilizacijom. Činjenica je da se i civilizacija, baš u Sumeru, rodila naizgled iznenada. Nije bilo nekih prelaznih faza koje bi se mogle pratiti. Ljudi jesu živjeli u organizovanim zajednicama, ali ni približno tako opsežnim i uređenim da se smatraju civilizacijom, posebno naprednom za taj period.

Osim sumerskih mitova, smatra se i da Bog u Starom zavjetu ustvari predstavlja vrhovnog vladara tih naprednih bića koja su stvorila čovjeka. Kad su konkvestadori došli u Ameriku dočekani su kao bogovi, baš zbog toga što su domorodački narodi imali mitove o bogovima koji se jednom trebaju vratiti. S obzirom da su evropljani već tad bili na jednom zavidnom tehnološkom nivou u odnosu na domoroce, nije im bilo teško zaraditi božanski status.

Vrijedi spomenuti da neki istraživači, poput Dejvida Ajka, smatraju da se drevni sumerski mit o stvaranju kasnije prenosi na egipatsku mitologiju gdje se ustvari priča ista priča samo s drugim likovima, a na kraju i na Stari zavjet.

Vede, indijske svete knjige, također govore o bogovima kao gospodarima ljudi i po mišljenjima mnogih istraživača živopisno opisuju surove bitke vođene izuzetno razvijenom tehnologijom koja je ljudima u onom vremenu bila poput magije.

Božanske osobine

Da li jedno vrhovno biće, jedna sveprisutna sila koja je stvorila i prožima ne samo Zemlju i sve na njoj nego i čitav univerzum, biće (ako to uopšte možemo nazvati bićem) koje poznaje bezuslovnu ljubav, biće koje jeste ljubav i koje u svoj toj savršenosti i opsežnosti vjerovatno ne možemo ni pojmiti; da li bi takvo biće bilo u stanju napraviti grešku? Jer čovjek bi po svoj prilici mogao biti greška s obzirom da ga je vrlo teško staviti pod kontrolu. Potrebni su zakoni, zastrašivanje i drugi oblici udaljavanja od istine da bi se ukrotio, a evo i poslije toliko godina bezuspješno. Ako je nekoj višoj sili trebao rob, a jeste s obzirom na tretman prema njemu, čovjek očito nije prava kreacija za tako nešto.

Upravo je ta ‘božanska’ priroda u religijama jedan od razloga sumnje u zvaničnu priču. Odatle, između ostalog, ideja da to ustvari i nije nikakva viša sila nego samo biće, ili više njih, koje je u tom trenutku bilo daleko naprednije od svega na planeti.

Bog ne bi trebao podsjećati na nekakvog sebičnog kralja koji upravlja podanicima. Štaviše, zašto bi mu ‘podanici’ uopšte trebali? Pogotovo podanici koji očigledno zadaju dosta glavobolje s obzirom da ih se na razne načine pravilima i strahom treba usmjeravati da poštuju njegovu volju. Ta pitanja naravno vode puno dublje u priču. Priču koja nažalost nije baš poželjna, iako je njen jedini cilj bolje razumijevanje života i postojanja koje može dovesti samo do još kvalitetnijeg života. Međutim, loše je za manipulatora ukoliko taj put vodi razotkrivanju njegove prave prirode. Tad vjerovatno ljudi ne bi upirali prstom u druge smatrajući ih neprijateljima ili budalama zato što vjeruju u nešto drugačije. Podijeli pa vladaj.

Sve ostaje na nagađanju

Na kraju, sve ostaje samo na nagađanju. Barem zasad. Pitanje ljudskog porijekla je otvoreno, a neke tragove već imamo. Da li ćemo ikad u ovom životu spoznati pravu istinu, ostaje da se vidi jer odgovori koje sad imamo ne mogu se smatrati konačnim osobi koja se trudi ozbiljno pristupiti temi.

S druge strane, važnost ovog pitanja je ogromna. Ukoliko bismo jednostavno priznali da ne znamo kako je nastao čovjek, barem bismo krenuli u potragu i ne bismo se ponašali kao da to znamo. Ovako, naivno i tvrdoglavo želimo biti u pravu i postavljamo nekakav temelj života koji u praksi očigledno ne donosi rezultate. Ne možemo doživjeti puni potencijal vodeći divlji život u borbi s drugima ako taj način života nije u našoj prirodi. Isto tako, ne možemo živjeti ispunjen život ponašajući se kao robovi ako je sloboda naše prirodno stanje. Jasno je da će iz neznanja proizaći samo nevolje.

Čovjeku je važnije da bude u pravu i da se može pozvati na nekakvu teoriju nego da stvarno spozna istinu. Ako svako pitanje ili potragu za istinom smatramo šarlatanskim, naučno neutemeljenim (samim tim i beznačajnim) ili nekakvim demonskim iskušenjem, ostaćemo na istom mjestu. Kakvo je to mjesto? Pa pogledajmo oko sebe. Smatramo li da je svijet normalan, sretan, ispunjen i da posvuda oko nas ljudi žive svoj puni potencijal ili makar nešto što možemo nazvati potencijalom? Naravno da ne. To ima svoj razlog. Ima ih više, a jedan od njih je svakako nerazumijevanje naše duhovne prirode kao i našeg porijekla.