Drugi naslov, ista predstava

Evo nas ponovo. Parna godina znači nove izbore. Period kad ništa nije važnije od promovisanja vođa i igranja političke igre. Građani odjednom postaju važni, odjednom se iskazuje briga za njih, za njihovu budućnost i životne uslove. Odjednom se priča o njihovim pravima; pravu da izađu i izaberu svog vođu, onog ko će ih voditi u bolju budućnost. Praksa pokazuje da moderni političari imaju dvije važne karakteristike. Prva: najčešće znaju vrlo malo o životu i stvarnosti, razmišljaju ograničeno i sistemski tako da sve i da hoće, teško mogu bilo koga odvesti u istinski bolju budućnost. Druga: mnogi od njih uopšte ne žele dobro narodu nego ih poput parazita gledaju kao žrtvu koju treba iskoristiti, a svoj posao kao način da steknu ličnu korist. Postoje izuzeci koji ne pripadaju nijednoj grupi i takve vrijedi poslušati i eventualno podržati, ali scenom ipak dominiraju navedeni.

Koji god razlog njihovog angažmana bio, ti ljudi žele pozicije, a jedini način da ih dobiju i održe je da imaju podršku naroda. Oni koji imaju novac i mogu privući više pažnje, ulaze u uži krug. Između tih narod bira. Uzimajući sve u obzir, tu se radi o odabiru manjeg zla. Taj se dan predstavlja kao biti ili ne biti. Na taj način pokušava se umanjiti moć koju narod i svaki pojedinac ima u toku svakog drugog dana. Pravi i najvažniji izbor je onaj koji je stvarno naš, ne onaj kojeg nam mediji utuve u glavu manipulativnim metodama; taj izbor se ne nalazi na listiću. U kakvom svijetu želimo živjeti? Kakve vrijednosti želimo da se poštuju? Kakve standarde želimo imati? Svako bi trebao imati barem neku ideju o tome. Zatim idu svakodnevni izbori bazirani na tim odgovorima. Jer pojedinac čini društvo; promjena koju pravi odražava se na društvo, koliko god on mislio da je neznatna. Uostalom, ne radi se tu ni o promjeni društva nego o ličnim principima. Kažu da se ne isplati biti pošten. Šta tu ima da se isplati? Šta znači isplatiti se? Novčano ili na neki drugi način? Poštenjem se ne nastoji dobiti nešto zauzvrat, to je jednostavno demonstracija onog što jesmo. Tu se priča završava.

Kad bi se društvo sastojalo isključivo od pojedinaca koji poštenje i odgovornost izdižu iznad sebičnosti i pohlepe, jasno je da bi država (ako bi uopšte postojala) bila znato drugačija: tu nema nikakve dileme i to nešto govori. Govori da uvjerenja i stavovi društva čine politiku. Ipak, umjesto da se prispitujemo, da učimo o sebi i trudimo se biti dobri ljudi, nama je lakše pretvarati se da nešto radimo tako što zaokružujemo i pružamo podršku osobama koje u predstavi igraju dobrice, što je, nažalost, samo njihova uloga. Što je još žalosnije, čovjek ni poslije više hiljada godina ne shvata da nijedan vladar nije tu da bi mu omogućio dobar život. Tu je zato što može biti i zato što mu ta pozicija donosi privilegije.

Ljudi čekaju da neko drugi za njih nešto uradi. Ja ću samo zaokružiti ovog čiku pa će on donijeti promjene jer on priča ono što želim čuti, on je mlad, njega podržava EU itd. To je najlakše, to je najprimamljivije, a usput se čini da radimo nešto veliko. Ne, nešto veliko radimo svaki dan kad odlučimo kako ćemo se odnositi prema zlostavljačima raznih oblika, prema medijskim manipulacijama i nametanju mišljenja. Kad biramo hoćemo li pomoći nekom ili reći istinu umjesto laži. Kad biramo da budemo odgovorni i održimo riječ. Kad veličamo ljubav, a ne mržnju. Kad odbijamo igrati manipulativne političke igre mašući ovom ili onom zastavom, uperujući prstom u one jer oni su zli, a mi smo dobri. Ako želimo živjeti u jedinstvu, trebamo se učiti misliti u skladu s tim. Pojedinac u jednom trenutku traži od društva da bude pošteno, u sljedećem prvi vara da bi izvukao korist. Promjenu u načinu razmišljanja neće donijeti ni ova ni ona stranka, EU pogotovo. To je na ljudima. Politički izbori samo su službeni prikaz onog u šta vjerujemo i vrijednosti koje njegujemo na dnevnoj bazi.

Meni su interesantni iz još jednog razloga. Oni pokazuju ko ustvari ima pravu moć. U ovom slučaju, narod je taj od kojeg se traži podrška i od kojeg se nastoji dobiti odobrenje. S druge strane, kvari ga dominantan stav da samo taj jedan dan u dvije ili četiri godine predstavlja trenutak kad građani mogu uraditi nešto. Potpuno iskrivljuje pravu sliku u kojoj čovjek svakodnevnim radnjama oblikuje društvo i stvara navike koje se pismeno bilježe na dan izbora. Utučeni siromaštvom, traumom i strahom od novih sukoba, ljudi gube samopoštovanje i sposobnost kritičkog razmišljanja, a nedostatak znanja o prirodi stvarnosti, životu i smrti gura ih u materijalističku sferu u kojoj je važno samo da se preživi, makar i po cijenu moralnih vrijednosti. Od svake se radnje traži neka materijalna korist, sve što se radi za dušu, za društvo ili iz osjećaja ispravnosti smatra se bezvrijednim, glupim, nepromišljenim i na kraju neisplativim. Sve ono što se zatim dešava u državi odraz je toga. Kad bi shvatili da se isplativost ne mjeri novcem nego osjećajem, e to bi bio krupan korak. Dotad, gledamo istu predstavu iščekujući neki novi epilog.