Granica stvarnosti i mašte

Čitajući ovih dana o fenomenu vampira u narodnim predajama, naišao sam na neke vrste rasprava o tome gdje završava stvarnost, a počinje mašta. Ono se uglavnom javlja kod neobičnih događaja koji se teško objašnjavaju, poput pojave vanzemaljaca ili duhova. Da bi se povukla jasna crta između mašte i stvarnosti ili da bi se zaključilo može li se ona uopšte povući potrebno je da u nekoj mjeri definišemo ova dva pojma.

Stvarnost za običnog čovjeka predstavlja ono što njegova fizička čula (vid, sluh, miris, dodir, ukus) mogu detektovati. Samim tim, to je materija koja nas okružuje, svijet u kojem se živi. Također, ta stvarnost za mnoge ljude predstavlja sve što postoji. Ako se kaže da nešto postoji izvan toga, čini se da već prelazimo u fantaziju jer nema materijalnih dokaza.

Čovjek najviše vjeruje očima koje detektuju dio elektromagnetnog zračenja i na taj način se u mozgu stvara slika. Međutim, spektar takozvane vidljive svjetlost, koja čini dio tog zračenja i koju oko može detektovati, ne čini ni 1% (procjenjuje se da je vrijednost oko 0.0035%) ukupnog zračenja. Sve što je izvan tog spektra oko ne prepoznaje pa tako i ne stvara njegovu sliku što čovjeka čini praktično slijepim. Čovjek ne doživljava svijet u punom sjaju, štaviše, doživljava samo jedan njegov dio, iako je to vrlo teško pojmiti s obzirom na našu sigurnost da vidimo sve. Slično je i sa čulom sluha koje prepoznaje samo zvukove u određenom rasponu. S dodirom je stvar još komplikovanija i osjećaj čvrstine tijela ustvari je samo iluzija, ali to je tema za drugu priliku.

Šta onda leži u tom spektru kojeg ne može dodirnuti, vidjeti ili čuti? Možda vampiri ili vanzemaljci, možda demoni, možda nekakvi drugi svjetovi nalik onim u romanima fantastike? Naravno da su stvari puno složenije, ali sasvim sigurno leži ono što nam je vrlo teško pojmiti.

U tom slučaju, ispada da fantazija ustvari nije nikakva izmišljotina ili nešto ‘natprirodno’, nego jednostavno nešto što čovjek zbog tjelesnih limitacija ne može detektovati. Kao što detektor metala nije u stanju prepoznati druge materijale, tako ni čovjek nije u stanju prepoznati dio stvarnosti za koju njegova čula nisu prilagođena. U suštini, ne postoji ništa natprirodno jer prirodu ništa ne može prevariti. Postoji samo ono prirodno što ne možemo objasniti jer o ovim stvarima znamo jako malo, što opet ima svoj razlog. Skretanjem pažnje na činjenicu da je svijet znato veći i bogatiji od onog što mi čulima detektujemo otvara nove vidike za razvoj i shvatanje života. Čovjek bi se oslobodio okova koji ga tište i drže zarobljenim. To je nešto što oni koji vode sistem sigurno ne žele pa tako nije ni čudo što se o ovim temama ne govori češće u školi, ako se govori uopšte.

Da li se zbog toga trebamo plašiti? Vjerovatno ne. U toj nevidljivoj sferi sigurno da leži gomila strašnih stvari, ali isto tako i gomila jako dobrih. Na kraju, baš kao i u ovoj naizgled fizičkoj stvarnosti, sve se svodi na nas i naš pogled.

Liniju između stvarnosti i mašte lako je povući ukoliko smo ograničeni kapacitetom fizičkih čula. Tu je jasno šta je ‘stvarno’, a šta ne. Jednostavno, pitajmo čula. Ali ako svijet posmatramo izvan tjelesnih ograničenja, onako kako ih naša duša vidi (o čemu govore takozvana iskustva bliske smrti), onda nema nikakve linije i nikakve granice. Postoji sve i sve je stvarnost. Zavisi samo od toga šta je ovaj aparat zvani ljudsko tijelo u stanju spoznati.