Kreativnost je prirodno stanje

Kreativnost se čini kao dar rezervisan za djecu i umjetnike. Oni su ti koji u mašti posjećuju druge svjetove, paralelne univerzume, komuniciraju s izmišljenim likovima i vide stvari koje ostali ne vide. Tom se stavu uči svaka nova generacija. Djeca su kreativna sve dok ne počnu odrastati. Kao da je odrastanje suprotstavljeno mašti. Pa… jeste ako ga definišemo na sistemski način. Po tome je odrasla osoba ona koja ima brdo obaveza, nema previše vremena za smijeh jer mora biti ozbiljna i ‘raditi’ stvari jer rad donosi novac, a pomoću novca se stvara život. Ne treba isključiti ni sistemski način rada; poslovi uzimaju više od trećine čitavog dana ako se uračuna priprema i put do tamo. Usput iscrpljuju tjelesno, umno i emotivno ostavljajući malo energije za ono preostalih sati između radnog vremena i spavanja. U takvim uslovima normalno je da nema prostora za maštu i kreativnost. Jer kreativnost zahtijeva odmor i normalno funkcionisanje uma. Dakle, to što su kreativni ljudi anomalija današnjeg društva nije prirodno stanje; ono je izazvano.

Čovjeku je u prirodi da radi jer rad stvara, a stvaranje predstavlja najveće uživanje u ovom doživljaju kojeg zovemo život. Da bi se stvorilo nešto novo, pa čak i već poznato, potrebna je kreativnost. Kreativnost je energija i nevidljivi plan koji od ničega stvara nešto. Život je doživljaj stvarnosti; stvarnost je, kao što sama riječ kaže, nešto što je stvoreno ili što se neprestano stvara. Onaj ko ima više kreativnosti (stvaralačke energije) prirodno će stvarati više, svjesnije i detaljnije. Nema ljudi koji nemaju pristup toj stvaralačkoj energiji; postoje samo oni koji su se odvikli od njenog svjesnog korištenja.

Kreativnost i stvaranje nisu isklučivo vezani za umjetnost ili dječiju igru; oni podrazumijevaju svaki oblik korištenja stvaralačke energije i ulaganja truda. Kuhanje, vrtlarstvo, govorništvo, odgajanje djece, stolarstvo, sve grane nauke - moglo bi se nabrajati u nedogled. Sve što zahtijeva određen rad može biti polje korištenja te energije. Naravno, u svakom od tih polja može se boraviti bez kreativnosti, slijepo prateći utabanu stazu i unaprijed dizajniran plan funkcionisanja. To stvara dosadu. A šta je uopšte dosada? Nedostatak stvaralaštva jer stvaranje ne može biti dosadno.

Tako dolazimo do vrlo važne teme. Današnji život i njegova organizacija prepuni su stresa, nezadovoljstva, praznine i straha. Država kao simbol organizacije društva i života očigledno pada na testu svoje svrhe - da obezbijedi sigurnost i kvalitetne uslove za život. S obzirom da isti model te organizacije traje već hiljadama godina, od nastanka civilizacije koja ustvari i predstavlja moderni Sistem, ljudi su se navikli na to i uopšte ne pokušavaju postaviti jednostavno pitanje: može li ovo drugačije? Naviknuti na pesimizam i prihvativši da je ovo najbolji način, jer zašto bismo koristili neki lošiji, te lišeni mašte zato što su odrasli, nisu u stanju doći na jednu od bezbroj (bukvalno bezbroj) ideja o tome kako bi se društvo i njihovi životi mogli organizovati tako da služe čovjekovoj svrsi, da pružaju zdrave uslove za život i teže razvoju svakog pojedinca, a ne nekakvog parazitskog aparata poput države ili Sistema uopšte.

Ako bismo rekli da države treba ukinuti, vjerovatno bi se javio strah da će onda zavladati anarhija i da će se kao u američkim filmovima formirati nekakve bande koje će naoružane harati prostorom pljačkajući poštene ljude. Zastrašivanje je definitivno uspjelo, ali besmisleno je vjerovati da ljudska bića, neograničenog kreativnog potencijala i to svaki pojedac, ovisi o nekakvoj vještačkoj tvorevini koju su oni izmislili i svojim je radnjama drže na životu. Ljudi kažu da vjeruju u Boga, ali čini mi se da više vjeruju u državu jer Boga dovode u pitanje, ali nju ni slučajno.

Čovjek je rješenje svih problema, ali da bi uspio u tome on se mora ponašati kao čovjek, a ne kao mašina. Mašina radi s onim što ima na raspolaganju; ograničena je. Čovjek je neograničen, ali samo ako zaviri u svoje stvaralačke potencijale, tačnije u maštu. Dok razmišlja na način ‘da vidim kako je ovo neko uradio pa da uradim i ja’, a ne na način ‘kako da ovo ja uradim na svoj način’ vrtiće se u krug. Čovjek je odavno robot; još od vremena kad ta riječ nije ni postojala. Vještačka inteligencija može ga samo dotući, ali ne treba se zavaravati da je sad nešto posebno slobodan. Ne. Ograničen je lancima za čiji katanac ima ključ, ali to po svemu sudeći još uvijek ne zna.