Nisu djeca kriva što ne vole školu

Septmebar je stigao, s njim nova školska godina, a s njom i inspiracija za ovaj tekst. U vremenu kad mi se čini da mnogi odrasli zauzimaju stranu škole braneći je od kritika djece, ja ću stati na stranu djece skrećući pažnju na probleme koje oni možda ne znaju izraziti. S obzirom da sam prošao kroz otprilike isti sistem kao oni, dobro znam s čim se nose.

Službeno obrazovanje jedna je od obaveza koja čeka svako dijete rođeno u modernom društvu. U školama generacije provode sve više i više vremena, skoro da i ne prohodaju kako treba, već imaju nekakvog učitelja. Čak i ako ne računamo fakultetsko obrazovanje, djeca do devetnaeste godine skoro čitav svoj život provedu školujući se. Kad se već toliko vremena provede u jednom sistemu čiji je cilj da informiše i obrazuje pod palicom stručnih autoriteta, reklo bi se da ta djeca izrastaju u izuzetne individue koje zajednicu i svijet čine boljim. Ipak, mi se i dalje žalimo kako je svijet u raspadu, kako se vode besmisleni ratovi, kako gubimo moralni kompas i kako ništa ne funkcioniše kako treba. Da stvar bude još interesantnija, ljudi na pozicijama uglavnom imaju visoko obrazovanje. Možda školovanje ne traje dovoljno dugo. Možda bi dijete trebalo direktno iz porodilišta poslati u školu? Možda bi trebali ići i vikendom? A šta bi tek bilo kad ne bi uopšte išli? U kakvoj bismo distopiji živjeli.

Iz jednog ugla možemo reći da sve itekako ima smisla. Politički sistem u svijetu je truo, što znači da ga moraju voditi jednako truli ljudi. Ti truli ljudi pišu pravila pa tako i obrazovni sistem. Truo obrazovni sistem stvara trule ljude koji će doprinositi trulom sistemu i tako sve ide ukrug. Ako samo na trenutak odbacimo mogućnost da ljudi na pozicijama žele narodu dobro, ovakav scenarij itekako ima smisla. Međutim, ovaj put nećemo ići previše daleko. Praksa nepogrešivo pokazuje da moderno obrazovanje ima kritičnih mana koje ne samo da sprječavaju ostvarenje potencijala svakog učenika, nego ih često i dodatno suzbijaju. Čak i kad je u praksi sve toliko jasno, i dalje postoje ljudi koji skaču na noge čim se uputi neka kritika prema školovanju. Ti ljudi uglavnom miješaju znanje i obrazovanje. Školovanje je samo način na koji se znanje ili vještine mogu steći. Najpogodniji, naravno, s obzirom da te prvo tjera da učestvuješ, a kasnije uslovljava. On ima izuzetno dug staž, najzastupljeniji je, a za mnoge ljude i jedini izbor koji vide. Međutim, sve to, zajedno s tim što u nazivu ima riječ obrazovanje, ne znači da ispunjava svoju svrhu.

Toliko smo naviknuti na školu i način školovanja da uopšte nismo svjesni koliko malo dobrih stvari ona uopšte nudi. Ako bih rekao da je nijedno dijete ne voli pohađati, ne bih mnogo pogriješio. Ne računam posebene dane i periode, nego ljubav prema odlasku u školu u generalnom smislu. To govori nešto. Sistemu ona dobro dođe jer od malih nogu pojedince uči da trpe učestvovanje u radnjama koje mrze pa tako kad odrastu nije pretjerano drugačije raditi posao koji ne podnose, prema kojem ne osjećaju nikakvu privlačnost i koji nikad ne bi radili da nisu uslovljeni novcem (u prevodu životom). Čovjek se može naviknuti na sve, ali nije stvar u navici, nego u tome kakve koristi on dobije od školovanja i svega što ono nosi sa sobom.

Nedavno sam u prolazu čuo učiteljicu kako se obraća svojim učenicima. Još uvijek je trajao raspust, ali se primicao kraju. Između ostalog, rekla im je onako toplo: Eto, uživajte još malo. Što znači da kad krene nova školska godina nema uživanja. To nije nikakva tajna i niko u tome ne vidi ništa loše. Djeca ne vole školu, ali moraju ići jer tako kažu roditelji, a njima kaže sistem.

Da stvar bude još smješnija, poslije toliko godina učenja ljudi završavaju škole bez osnovnih znanja o životu. Nemaju pojma ko su ili šta su, nemaju pojma šta je stvarnost ili svijet u kojem žive. Ne samo da nemaju odgovore, što je u neku ruku i u redu, ali nemaju ni svijest o važnosti tih pitanja. Kako se možemo praviti pametni i pričati o životu ako ne znamo šta je on uopšte? Kako možemo reći šta je čovjeku važno i kako treba živjeti ako ne znamo šta je čovjek? Kako možemo organizovati društvo ako ne znamo šta ga stvarno čini? Pa nauka nije toliko daleko dogurala… Netačno! Nauka je daleko dogurala i ozbiljno načela ove teme još odavno samo što se te vrste informacija ne uvrštavaju u plan i program. Jer najvažnije je da čovjek izađe obučen da služi sistemu u materijalističkom režimu postojanja.

Nedostatak kritičkog razmišljanja, konstantno takmičenje, poređenje i postavljanje očekivanja sastavni su dio modernog obrazovanja. Na sve to treba dodati i ocjenjivanje, vjerovatno glavnog mučitelja, zaslužnog za duševnu, a često i fizičku patnju mnoge djece koja ‘niskim brojevima’ razočaraju svoje roditelje. I tako svake godine.

O mnogim stvarima se uopšte ne razmišlja. Roditelji ne razmišljaju zašto uopšte šalju djecu u školu. Rade to jer rade svi. Djeci kad malo odrastu, motiv za školovanje postaje novac ili zadovoljenje roditelja, a ne znanje i razvoj vještina. Profesori su uglavnom nemoćni da uvedu neki zdrav sistem jer moraju poštovati pravila. Ipak, kad bi se malo više razmišljalo i tražilo rješenja, pronašle bi se neke alternative ili bi se barem stekao zdraviji pogled na obrazovanje.

Meni su ocjene rekle da spadam u grupu boljih učenika. U osnovnoj sam svaki razred završio peticom, u gimnaziji četvrticom. Dakle, nisam jedan od onih koji su jedva prolazili i kojim se škola smučila pa je sad bezveze kritikuju. Ali obratio sam pažnju na neke stvari, poput sistema ocjenjivanja i uočio ozbiljne mane.

Kad sam informatiku na polugodištu srednje završio najnižom ocjenom otvorile su mi se oči. Shvatio sam da ocjena nije mjera znanja jer univerzalan kriterij ne postoji; potrebno je samo shvatiti pravila igre datog profesora, onda se može dobro proći i bez znanja. Čak ni najniža ne predstavlja ništa toliko strašno jer iako ćeš pretrpjeti neke kritike, ipak sve to brzo prođe jer se ulazi u novo polugodište ili novu školsku godinu i kreće se ispočetka. Shvatio sam koje predmete volim, a koje ne. Shvatio sam i da ne moram biti dobar u svemu. Pažnju i trud sam usmjerio prema predmetima u kojim sam uživao, iako sam u njima imao najlošije ocjene. U toj fazi ocjenjivanje me nije moglo demoralisati, ali to mi niko nije rekao - morao sam sam iskusiti pad da bih shvatio da je to ustvari skok. Profesoru koji me ‘oborio’ mogu reći samo hvala.

Djeca ne znaju ili ne smiju reći koliko im škola tereta stvara. Ako već moraju ići, jer sistem otežava alternativu, onda im se barem može olakšati tako što će im se pomoći da steknu neku drugu perspektivu ili im objasniti da ne moraju biti dobri u svakom predmetu jer to nema smisla. Obrazovni sistem ne treba gledati s prevelikim uvažavanjem jer je truo. Niti precizno određuje znanje, niti ga daje, a često i sabotira razvoj učenika, suzbijajući kreativnost, kritičko razmišljanje i njegovanje talenata. Sretni su oni koji nalete na dobre profesore koji iskaču iz prljavog šablona i ustvari služe djeci umjesto da ih zatrpavaju stresom. Zato sistem treba iskoristiti koliko se može, usput pazeći na zamke. Škola dobro dođe za druženje, za učenje stvari koje volimo, možda čak i za razvoj timskog rada. Ona je poput močvare koja tu i tamo krije dragulje. Uzmite dragulje i napustite je što čišći. Na kraju nije ni bolji ni gori onaj ko ih pronađe više. Uzmite koliko vam treba jer niko vas ne može osuđivati.