Ako su ljudi dobri samo onoliko koliko i tehnologija...

Za mnoge ljude život bez moderne digitalne tehnologije bio bi nezamisliv. Život bez kompjutera, telefona, društvenih mreža i raznoraznih usluga koje internet pruža. Ne samo da bi bio nezamisliv za pojedinca, nego i za funkcionisanje država koje o tehnologiji sve više ovise. Tehnologija je postala poput nekakvog novog božanstva u kojem se vidi spas i jedini put u bolju budućnost. Ako su ljudi dobri samo onoliko koliko i tehnologija, onda smo u problemu.

Spajanje čovjeka i tehnologije

Polako dolazimo do vremena kad naučna fantastika postaje stvarnost i kad teorija zavjere postaje činjenica. Vrijeme kad se o spajanju čovjeka i tehnologije izvještava u medijima. Bukvalno spajanje zasad se odnosi na ugrađivanje čipa što je odavno prisutno. Korištenje čipova objašnjava se lakšim obavljanjem transakcija, identifikaciji osobe, mjerenja radnog vremena, skupljanja podataka o zdravlju itd. S druge strane neki ljudi iz korporacija koje se bave razvojem najmodernih tehnologija govore o potencijalnom povezivanju čovjeka s takozvanim cloud-om što je ustvari neka vrsta skladišta na internetu gdje bismo mogli sačuvati naše misli.

Zbog čega bi tako nešto nekom uopšte bilo potrebno, pitajte njih jer prosječan čovjek sigurno neće naći puno poente. Ipak, činjenica stoji da čovjek tehnologiju prestaje gledati kao alat i slugu, a počinje gledati kao gospodara koji će ga spasiti od svih opasnosti današnjice.

Osim što povezivanjem s tehnologijom čovjek postepeno prebacuje kontrolu nad sobom na vještačku inteligenciju, već danas on sve više razmišlja kao robot ili vještačka inteligencija. To nije nikakvo čudo s obzirom na količinu vremena koje provede izložen društvenim mrežama i ostalim modernim čudima. Čovjek sve manje osjeća, a sve se više oslanja na analitiku. Sve manje kreativno razmišlja, sve više prihvata ono što je popularno ili opšteprihvaćeno. Postaje predvidljiv i tako poželjan u sistemu koji ga nastoji kontrolisati.

Tehnologija je alat

Često zaboravimo da tehnologije nisu samo elektronski uređaji, internet i ostalo povezano s njima. Tehnologija je svako pomagalo koje koristimo u životu, od kojih su neka izmišljena u prastarim vremenima. Stolica, češalj, vrata, bicikl - sve su to proizvodi razvoja tehnologije koji su čovjeku na neki način olakšali ili unaprijedili život. Tehnologija je proizvod ljudske kreativnosti koja po pravilu ima svrhu dopunjavanja života.

Međutim, šta ako mi ne znamo šta je život ili imamo definiciju koja je pogrešna? Čemu će tehnologija onda služiti? Upravo to vidimo danas. Tehnologija od sluge postaje gospodar. Ne zato što je ona univerzalno loša ili prokleta. Jednostavno je naš pogled na nju čini takvom. Materijalista koji smatra da je čovjekovoj evoluciji došao kraj, da ne možemo dalje tim prirodnim putem, u tehnologiji vidi nastavak razvoja.

Transhumanizam

Upravo je ideja o nastavku ljudskog razvoja putem tehnologije ono što danas zovemo transhumanizmom koji u svojoj konačnici nastoji odgoditi ili izbjeći smrt. Zašto bi neko uopšte želio živjeti vječno? Zato što smatra da je smrt kraj svega. Jer ako smatramo da smrt nije nikakav konačan kraj, nego samo završatak jednog ciklusa (kao što proljeće dođe i prođe ustupajući mjesto ljetu pa se poslije godinu dana ponovo vrati ili kao što dan zamijeni noć pa onda ponovo osvane) zašto bismo se toliko vezali za ovaj život? Naravno, niko ne želi umrijeti jer smrt nije svrha, ali pitamo li se kakav život živimo ako svaki dan, umjesto da živimo, mi nastojimo ne umrijeti?

Čovjek koji stalno bježi od smrti nema vremena da živi. On razvija tehnologiju koja će odgoditi ili spriječiti smrt. Iako takva tehnologija možda i ne bi bila loša, ipak mi prvo moramo shvatiti ko smo i šta smo, zbog čega smo ovdje, pa se tek onda baviti tim stvarima.

U tolikom strahu, čovjek je svu svoju moć predao u ruke tehnologije smatrajući je jedinim spasom i jedinom mjerom napretka. Jer ako ne napredujemo u tehnologiji, onda smo zaostali i primitivni. Baš onakvi kakvim smatramo izolovana plemena. Da, jasno nam je da oni nemaju sve digitalne igračke kojim se mi služimo, ali pitamo li se ikad da li žive sretno? Naravno, to nije važno. Važno je da li imaju kompjuter i da li voze električni automobil.

Čovjek je puno više od vještačke inteligencije

Da je život limitiran razvojem tehnologije bili bismo u obziljnom problemu. S obzirom da sistem gura upravo u tom smjeru, nije isključeno da ćemo se naći u njemu i zato je važno barem razmisliti o ovim stvarima. Čemu nama tehnoologija uopšte služi? Da li da olakša život ili da mu da smisao, to jeste, da ga obezbijedi?

Uprkos tehnološkim čudima i napretku, svjedočimo da čak i po tim standardima najrazvijenije države svijeta boluju od istih problema kao i manje razvijene zemlje. Siromaštvo, konstantna borba da se preživi, borba s konkurencijom, briga za zdravlje i opšti osjećaj praznine, neispunjenja i nedostatka svrhe. Ne govori li nam to dovoljno da život nije u onome što je izvan nas? Koje se još digitalne tehnologije trebaju razviti pa da stanovništvo tih tehnoloških zemalja bude konačno sretno? Nema te tehnologije koja će bilo kojeg čovjeka na planeti učiniti istinski sretnim. Ona mu može pružiti kratkotrajnu iluziju, ali to nije sreća o kojoj govorim. Prava sreća je potpuno besplatna.

To je osjećaj u nama, osjećaj kad imamo svhru, kad znamo da vrijedimo, da smo posebni i da zaslužujemo voljeti i biti voljeni. Kad kažemo da je sreća u malim stvarima govorimo iz perspektive sistema. Jer te stvari uopšte nisu male, ali su besplatne pa odatle takav stav. Istina je da dodir i osmijeh voljene osobe ne mogu kupiti hljeb u pekari, ali mogu nam dati ono što nam nikakav novac na svijetu ne može kupiti.

To smo mi. Ljudi.

Savršeni u svojoj nesavršenosti… za razliku od digitalnih robota u koje se uzdamo i koji pokušavamo postati.