Ljudi kao roboti

Uvod

Još u srednjoj školi susretao sam se s problemom robotizacije čovjeka. S obzirom da je informaciona tehologija tad tek bila u zaletu u Bosni i Hercegovini, smatrao sam da je to glavni razlog te dehumanizacije. Međutim, danas shvatam da se čovjek može pretvoriti u robota i bez ikakve tehnologije ukoliko se limitiraju njegovo razmišljanje i ponašanje.

Klasični roboti kojim upravlja vještačka inteligencija svoje funkcije baziraju na unaprijed zadatim informacijama koje čine njihovo pravilo ponašanja. Oni ne mogu djelovati izvan tog spektra informacija. Oni ih mogu kombinovati, prilagođavati situacijama i birati najbolja rješenja, ali sve to limitirano je informacijama koje vještačka inteligencija posjeduje. Za razliku od nje, ljudska bića imaju sposobnost da pomijeraju svoje limitacije i tako šire polje informacija koje im je dostupno. To je ono što nazivamo učenjem i kreativnošću, kad smo i sami iznenađeni određenom idejom ili pristupom problemu ili situaciji. Osim toga, ljudi imaju moćan navigacioni sistem u obliku emocija. Emocije značajno određuju naš pogled na svijet, naše mišljenje i ponašanje. Kao takve mogu nas limitirati ili podstaći da širimo spoznaju. Što je još interesantnije, emocije ne djeluju kod svakog isto. Zbog toga se, na primjer, ne može sastaviti univerzalna definicija ljepote jer jedan predmet pažnje neće kod svakog izazvati iste osjećaje - neće svako naći isti nivo ljepote u njemu.

Ukoliko čovjeka lišimo emocija i svedemo njegovu informisanost na mali spektar, on će se ponašati vrlo slično vještačkoj inteligenciji. Naravno, ovo je jako teško za izvesti jer su i emocije, ali i prirodna želja i težnja napretku i proširivanju vidika, informacija i razumijevanja svijeta urođeni svima nama. Ali ipak nije nemoguće jer da jeste o ovoj temi ne bi ni bilo potrebe pričati, a ona je svakim danom sve aktuelnija. Razlog tome je i ubrzan razvoj informacionih tehnologija baziranih na vještačkoj inteligenciji, ali nije problem u tome što se razvija neka grana tehnologije, problem je što se čovjek sve više poistovjećuje s tom tehnologijom zaboravljajući ko je.

Vještačka inteligencija

Zbog svoje limitirane prirode, vještačka inteligencija je veoma predvidljiva. Jedna od prvih situacija gdje sam se susreo s tim bile su video igre. U jednoj igri postoje dva tima u dvije suprotstavljene baze čije se vojske sukobljavaju dok se baza jednog tima ne uništi. U početku igranja kompjuterski kontrolisani protivnici bili su ozbiljan izazov i stvarali su mi dosta problema. Međutim, s vremenom sam sve više upoznavao njihove šablone ponašanja. Znao sam kad će se povlačiti, kad će napadati, znao sam koji će tip neprijatelja napasti na koji način i zahvaljujući svim tim informacijama mogao sam eksploatisati te stvari kako bih na kraju pobijedio jer se vještačka inteligencija nikad nije prilagođavala meni, tačnije nije učila iz svojih grešaka. Doduše, oni jesu bili brži u svakom pogledu. Brže su donosili odluke i upravljali svojim jedinicama, posebno ukoliko je trebalo obavljati više zadataka istovremeno ili u djelićima sekunde, ali bili su jednostavno previše predvidljivi. Ista igra igrana protiv ljudskih protivnika predstavlja potpuno drugačiju sliku. Tu ništa od onih tehnika eksploatacije nije vrijedilo jer svaki protivnik je drugačiji, ima drugačije prioritete i pravi drugačije odluke, svako uči na greškama na svoj način i tokom partije mijenja pristup.

Ovo je primjer gdje sam prvi put primijetio nedostatke vještačke inteligencije čak i bez veoma bitne komponente uzete u obzir, a to su emocije. Emocije daju čaroliju životu. Mogućnost da osjetimo nešto je najvažnije u čitavom našem postojanju i o tome bi se moglo napisati tekstova i tekstova. Sve što pamtimo, pamtimo zato što smo tad bili opijeni nekim snažnim osjećajem (dobrim ili lošim). Kad donosimo odluke baziramo ih na trenutnom emotivnom stanju. Kad stvari izbjegavamo, činimo to jer nam stvaraju neki loš osjećaj. Čitav naš život je prožet osjećajima i to je nešto što jednostavno ne možemo ignorisati kad pričamo o ljudskim bićima. Vještačka inteligencija nema tu mogućnost jer nema dušu, ali ima dosta ljudi koji će to isto reći i za čovjeka.

Robotska organizacija društva

Pogledajmo sad sistem po kojem funkcioniše današnje društvo i zajednice poput gradova i država. Kakvo stanovništvo tom sistemu više odgovara: ono koje djeluje u limitiranom spektru informacija i vodi se strogim pravilima (ne postavlja pitanja, obavlja sve što mu se kaže bez pogovora, organizovano i brzo obavlja zadatke, maksimalno je predvidljivo) ili ono koje je ispunjeno radošću i svaki dan teži da se osjeća najbolje što može pa na osnovu toga bira prioritete; koje se smatra slobodnim i ne voli naređenja; koje voli da postavlja pitanja i širi granice svog svhatanja svega oko nas?

Vjerujem da ćemo se složiti da prvi tip ljudi više odgovara modernom sistemu. Onda nije ni čudo što se sistem trudi ljude pretvariti u robote, ne u smislu da ih poveže s tehnologijom (iako se i na tome radi) nego u smislu da se njihovo razmišljanje i ponašanje svede na uzak spektar predvidljivih i lako manipulisanih radnji. Takve ljude je između ostalog vrlo lako kontrolisati, a to i jeste glavni cilj sistema. Pod takvim pravilima života, prioritet nije ljudska sreća, zdravlje i dobrobit nego rast, razvoj i napredak sistema. Dakle, potrebno je više raditi za sistem žrtvujući sebe. To ne može prihvatiti osoba koja je svjesna svojih emocija i teži da se osjeća dobro, osoba koja postavlja pitanja i ne slijedi slijepo autoritete kad ovi pričaju nepovezano. To može prihvatiti samo osoba koja ima neku iskrivljenu ideju o sreći ili svijetu oko sebe, koja sreću smatra posljedicom rada za sistem i koja zbog limitiranosti informacija kojim raspolaže, nikad ne dovodi u pitanje ispravnost odluka iz sistema.

Vještačka inteligencija ne mora toliko napredovati da bi ugrozila čovjeka. Dovoljno je srozati čovjekov spektar vrijednosti, informacija i shvatanja stvari na mizeran nivo kako bi bio ozbiljno ugrožen.

Ne želim da ovo zvuči kao predviđanje neke mračne budućnosti, ali imamo se pravo zapitati gdje bi stvari vodile kad bi išle ovim tokom i kad ih ništa ne bi ometalo. Međutim, postoji jedna druga stvar koju bih želio napomenuti, a koja je na djelu svakog dana i koja nas sigurno vodi na jedno mračno mjesto u budućnosti, a tiče se vrijednosti koje njegujemo.

Vrijednosti koje biramo da njegujemo

S obzirom da se robotske vrijednosti (predvidljivost, organizovanost, kontrola, brzo i neupitno izvođenje radnji itd.) njeguju sve više i postaju sve popularnije, zaboravljamo ih porediti s vrijednostima poput ljubavi, empatije, brige za druge, užitka, sreće, ispunjenja, istraživanja, propitivanja itd. Jer ono što danas njegujemo će rasti i sutra narasti. Pravo pitanje za svakog od nas je kakvo sjeme mi dajemo svijetu. Nije strano da će se danas, pogotovo u poslovnom svijetu, uglavnom hvaliti karakteristike poput organizovanosti, hitrosti u izvršenju zadataka, čak i u izvođenju više zadataka istovremeno. Ili karakteristike koje su lako mjerljive poput sume novca koju osoba zarađuje, broja kuća i stanova koje posjeduje, broja emisija u kojim gostuje itd. Malo ko će pohvaliti lijep gest, maštu, jutarnju poruku ohrabrenja ili istraživanje neke teme označene kao teorija zavjere. Ustvari, možda će je i pohvaliti, ali u svakom slučaju iz iskustva možemo vidjeti da su ove prvo navedene pohvale češće i poželjnije.

Usput, naljepnice poput teorije zavjere, antivaksera, utopiste, sanjara itd. najviše služe učvršćivanju granica koje čovjeka drže u kutiji. Ako počne razmišljati o nečemu izvan kutije, samo mu se kaže kako je teoretičar zavjere ili nešto slično, društveno neprihvatljivo, i on će se vjerovatno povući nazad i razmišljati o onome što je dozvoljeno. To nije okruženje koje čovjeku pomaže da bude čovjek, pomaže mu da postane robot.

Čak i prilikom čitanja ovog teksta možete vidjeti kako vi stojite s vašim limitacijama. Da li vam ove riječi zvuče zanimljivo, kao nešto o čemu bi se moglo pričati, kao nešto što bi se argumentima moglo negirati ili kao obična teoretija zavjere? Pravo pitanje nije šta je od toga istina nego zbog čega imate takav stav.

Za kraj…

Sloboda se ne ostvaruje pravom glasa na izborima, tjeranjem žena da budu nešto što nisu, pružanjem izbora radnog mjesta u mizerno uskom spektru itd., sloboda predstavlja mogućnost da se čovjek izrazi u potpunosti, kao ljudsko biće, kao ono što jest. Ono što mi vidimo je napor da se čovjek pretvori u robota kako bi bez pogovora radio ono što mu se kaže, a zahvaljujući tehnologiji i svim njenim čarima, ljudi sve više smatraju da je dobro da postanu poput nje. Nije ljudski rod limitiran sam po sebi pa mu je potrebna tehnologija da probije te granice. Upravo suprotno, tehnologija lišena šire spoznaje i mudrosti limitira čovjekove potencijale. Vjerujem da bi ljudi drugačije razmišljali kad bi imali šire shvatanje samih sebe, kad bi izašli iz materijalizma, iz svijeta fizičkih čula i shvatili da postoji i ono što ta čula ne mogu spoznati. Kad bi pokušali češće osjećati. Oslanjanje na predvidljivost, proračunatost, tačnost i organizovanost ne bi bila sloboda nego ropstvo. Sloboda je na drugoj strani. Sloboda je u onome što jesmo.