Efekat tema modernih romana na čitaoce

Čitajući jednu knjigu naišao sam na pasus u kojem autor govori kako se većina tema u književnosti tiče rata ili pripreme za rat ili međuratnog perioda. Zamislio sam se nad tim. S obzirom da na knjige gledam kao na medij kroz koji se priča određena priča, proširio sam pitanje i na druga polja poput pjesama, filmova, video igara, TV serija itd. Ne da se nužno teme tih naslova tiču rata nego se često tiču nekog oblika nasilja. I onda, pažnju sam skrenuo na svoj rad, na moje romane i teme koje u njima obrađujem.

Smatram da je vrlo važno da svaki autor bilo kakvog oblika pripovijedanja bude svjestan što više može poruke koju šalje svojoj publici. Naravno, nemoguće je to uraditi u potpunosti jer je nemoguće mjeriti uspješnost takvog poduhvata, ali neke stvari, neke osnovne stvari i osnovne teme zastupljene u našim djelima ipak možemo preispitati i vidjeti da li je to stvarno ono što mi mislimo.

Analizirajući svoje knjige, u prvom redu roman Ratovi kraljeva, zaključio sam da sam neke stvari u vezi rata, nasilja i ubijanja jednostavno zanemario i olako shvatio, tačnije, olako prihvatio od popularne književne scene. Da stvar bude još gora, učinilo mi se da takav stav ne doprinosi boljem svijetu. I to se moralo promijeniti.

Fantastika, a pogotovo epska, je žanr u kojem je čini mi se nemoguće izbjeći ubijanje i ratove. To je stanje u kojem se žanr danas nalazi i ne smatram da je to problem. Ono što može biti problem je način na koji se ratovi i ubijanje prikazuju u tim djelima. Zadržaću se na svom stavu i pogledu na ovu stvar. Smatram da rat, nasilje i ubijanje nije nešto što je za čovjeka prirodno, normalno i ono što ga može odvesti u bolje sutra. Smatram da čovjek u normalnim uslovima nikad ne bi radio takve stvari niti bi mu one uopšte pale na pamet. Međutim, živimo u svijetu u kojem je suprotno mišljenje dominantno. To je mišljenje da su ljudi po prirodi zli i da ih na neki način treba držati pod kontrolom i obuzdati kako ne bi uništili sebe i sve oko sebe. Tu tvrdnju nikako ne mogu prihvatiti, a obrazloženje se može pronaći u ostalim mojim tekstovima (izdvojio bih tekst o ljudskoj prirodi) tako da neću trošiti prostor ovdje.

Ako prihvatimo takvo mišljenje i smatramo čovjeka zlim bićem, onda ćemo o ratu i ubijanju pisati kao o potpuno normalnim stvarima koje sasvim spontano zakače svijet i ljudske živote. Pisaćemo o tome kako je normalno ubiti nekoga ko je već ubio nekog drugog ili kako se krvoproliće treba kazniti krvoprolićem. Upravo sam te stvari primijetio u romanu Ratovi kraljeva: Invazija kojeg sam napisao prije nekoliko godina i znao sam da ću te stvari morati promijeniti. U jednom primjeru jedan od likova jednostavno ubije drugog lika zato što je ovaj ubio nekog trećeg prije. Opravdanje: ubio je nevinog čovjeka pa je i sam zaslužio tu kaznu.

Iako ovakve stvari predstavljalu stvarnost, tačnije mišljenje koje mnogi ljudi imaju i zbog čega ovakvo ponašanje možda čak i ne bi osudili, ipak mnogi ljudi o tome ne razmišljaju dovoljno. Ne razmišljaju da li je to dobro ili ne. Ali nisam problem vidio u samom činu, nego u načinu na koji sam ja taj čin predstavio. Lik koji je kaznio tog ubicu na isti način ponio se krajnje hladnokrvno i kao da je ta vrsta kažnjavanja jedino što je ispravno. Naravno, malo ko bi mi rekao da ovdje uopšte leži bilo kakav problem. Takve stvari se dešavaju i u našem svijetu, ali kao što sam već rekao, to nije poruka koju ja želim preko romana poslati u svijet.

Taj lik je jedan od glavnih likova i jedan od onih koji imaju pozitivniji stav prema svijetu i drugim ljudima. Ipak, u trenutku pisanja, poptuno sam zanemario da bi jedan takav lik možda ubijanje smatrao puno težim i komplikovanijim činom. To je ono što sam odlučio promijeniti u svojim romanima. Pisanja o nasilju će sigurno biti, ali ne na način da to nasilje promovišem kao nešto normalno i očekivano, nego kao nešto što čovjeku nije svojstveno i čemu se čovjek duboko u sebi opire jer to je ono što je stvarna istina.

Ovim tekstom ne želim reći da ljudi poput Džordža. R. R. Martina i drugih pisaca fantastike koji ubijanje predstvljaju očekivanim alatom u jednom surovom svijetu kojeg čine surova i bezosjećajna bića poput ljudi, žive u nekakvoj laži. Smatram da svako, pa čak i oni najbolji u ovom poslu, trebaju biti što je moguće svjesniji poruke koju šalju kroz svoja djela. Ako se ta poruka slaže s njihovim mišljenjem i pogledom na svijet, onda dobro. U to se ne zalazi.

Ipak, ono što moram reći je da svijetu danas ne trebaju filmovi, knjige, pjesme i serije koje promovišu nasilje i ratove kao nešto što se spontano dešava jer je ljudska priroda takva pa nekad jednostavno iz nas eksplodira ono najgore. To ne znači da ne trebamo pisati o ratovima. Prvi ću ja pisati o tome, ali iz jedne druge perspektive. Perspektive koja govori da je rat ustvari na neki način nametnut ljudskom rodu, da je čovjek zavaran i izmanipulisan da vjeruje da rat predstavlja nekakvo rješenje. Rat nikad nije bio i nikad neće biti nikakvo rješenje niti će stvari voditi prema nečemu boljem, barem što se tiče ljudskosti. Finansijski svakako može biti koristan, ali dvije navede sfere ne mogu se porediti po važnosti.

Zahvalan sam na ovoj novoj spoznaji koju ću sigurno imati na umu prilikom prepravki koje me očekuju, kao i prilikom pisanja novih priča i romana.