Evropski put

Prije nekoliko dana Bosna i Hercegovina dobila je kandidatski status za članstvo u Evropskoj uniji (EU). Dobra vijest - izvještavali su mediji. Nisam ni očekivao da će se o dobrom i lošem uopšte raspravljati jer je članstvo u EU toliko pozitivna stvar da se jednostavno ne može reagovati drugačije nego s ushićenjem. Kao što se podrazumijeva da sunce izlazi na istoku, da kiša pada iz oblaka, da zvijezde trepere na vedrom nebu, tako se podrazumijeva i da svaka evropska država teži EU. Ova vijest podstakla me da se zapitam koja je svrha Evropske unije i kad će ta svrha biti napokon ispunjena.

Od rata pa do danas

Svijet se nakon Drugog svjetskog rata drastično promijenio, a jedna od tih krupnih promjena bilo i je stvaranje zajednice koja se danas zove Evropska unija. Svoj je početak imala kao Evropska zajednica za ugalj i čelik čija je svrha bila kontrola nad proizvodnjom tih za rat nužnih sirovina. Na taj način, kažu nam, rat u Evropi, među članicama, postao je nemoguć. I eto, kako izgleda, to je urodilo plodom. Međutim, čini se da to nije jedini cilj jer su promjene zajednice koje su uslijedile išle i u jednom drugom smjeru. Kroz sljedećih sedamdeset godina zajednica se mijenjala, širila uključivanjem novih članica i polako pretvarala u ono što imamo danas. Ali hajde da bacimo oko na neke najvažnije događaje.

Godine 1957. nastale su Evropska ekonomska zajednica i Evropska zajednica za atomsku energiju. Ubrzo nakon toga, 1960. osnovano je Evropsko udruženje slobodne trgovine, a dvije godine kasnije donose se i nova pravila u vezi poljoprivredne politike koja treba uspostaviti kontrolu nad zajedničkom proizvodnjom hrane. Sve ove mjere, povećavale su moć zajednice jer se u pojedinim segmentima kontrola s državnog (država članica) prebacivala na nivo zajednice.

Tri navedene zajednice (zajednica za ugalj i čelik, ekonomska zajednica i zajednica za atomsku energiju) 1965. spajaju se u jednu. Tri godine poslije ukidaju se carinski nameti među državama što se poboljšava 1986. uz, kako kažu, jačanje moći Evropskog parlamenta i ovlasti zajednica u području zaštite okoliša.

U februaru 1992. potpisuje se novi ugovor o zajedničkoj valuti, vanjskoj i unutrašnjoj politici, kao i bližoj saradnji u pravosuđu i unutrašnjim poslovima (tako je nastao moderan EU). Tri godine kasnije na snagu stupa Šengenski sporazum koji omogućava lakši prelaz granica među članicama. Dvije godine poslije toga, sklopljen je novi sporazum koji dopunjava onaj iz 1992. Evropska centralna banka stvorena je 1998. kako bi kontrolisala euro kao zajedničku valutu.

Ulaskom u novi milenijum EU nastavlja dalje (gdje?) s novim sporazumima koji proširuju moć djelovanja. Godine 2001. članice su u Nici potpisale novi ugovor kojem je cilj:

…reformisati institucionalnu strukturu Evropske unije kako bi se mogla nositi s izazovima novog proširenja. Ugovorom iz Nice povećale su se zakonodavne i nadzorne ovlasti Parlamenta…

Dvije godine kasnije na Balkanu su EU snage zamijenile NATO u čuvanju mira. Priča o vojsci EU javljala se u prošlosti, a svježa je i danas. Sukob Rusije i Ukrajine inspirisao je ljude iz Vašington posta da napišu članak u kojem strastveno govore kako EU treba svoju vojsku baš zbog ovakvih kriza.

Ugovor iz Lisabona potpisan 2007. godine mijenja prethodne ugovore kojim se navodno želi:

…povećati demokratičnost, učinkovitost i transparentnost Evropske unije, čime bi se ojačala i njezina sposobnost da se suoči s globalnim izazovima poput klimatskih promjena, pitanja sigurnosti i održivog razvoja.

Godine 2015. potpisuje se pariški sporazum o klimatskim promjenama kako bi se suprotstavili globalnom zagrijavanju što samo prethodi aktuelnom Evropskom zelenom planu.

Niti imam prostora niti želim ići u detalje svake ove promjene, ali iza njih ipak stoji jedna istina - moć Evropske unije, kao tijela koje stoji iznad država, kroz decenije je znatno porasla. Ona ima svoju vlast, zakone, spominje se formiranje vojske, ima blažu formu policije (Europol), ima granice, promoviše nekakvu zajedničku kulturu koja se ispod radara provlači pod plaštom ‘modernih i pravih vrijednosti’, što meni sve više liči na nekakvu zajedničku državu. Postoji li ijedna karakteristika moderne države koju EU ne posjeduje u nekom obliku?!

Sjedinjene Evropske Države

Naravno, EU još uvijek nema moć da se ponaša kao zajednička država, ali ako zamislimo građenje države od nule, može poslužiti kao dobar primjer. U knjizi I istina će vas osloboditi, Dejvid Ajk (vjerovatno najpoznatiji istraživač svjetske zavjere) promjene u EU predstavio je kao odskočne daske koje vode do stvaranja Sjedinjenih Evropskih Država (termin koji je čak i Čerčil spomenuo u jednom svom govoru).

…riječ ‘ekonomska’ maknuta je iz naziva te smo dobili Evropsku zajednicu (odskočna daska). Kasnije je ime opet promijenjeno u Evropsku uniju (odskočna daska). Ujedno imamo i pomak prema centralizaciji političke moći u zajednici i polagano oduzimanje mogućnosti pojedinačnim državama da donose odluke (odskočna daska). Potom je uslijedio pritisak kako bi se formirala jedna središnja evropska banka i jedna evropska valuta (odskočna daska).

Iako se ujedinjenje u jednu evropsku državu samtra teorijom zavjere, jasno je da na djelu imamo situaciju koja podsjeća na upravo to.

Šta je poenta

Razlozi za stvaranje zajedničke evropske države mogu biti različiti, ali činjenica stoji da je kroz decenije do danas u EU centralizacija moći samo rasla, poprimajući elemente države, preuzimajući kontrolu iz ruku pojedinčnih država u sve širem spektru. Naravno, ne na apsolutnom nivou, ali utjecaj se od pedesetih godina do danas značajno pojačao.

Ako neko stvarno teži zajedničkoj državi, zbog čega onda o tome ne govori otvoreno? Zbog čega se onda uvode postepeni koraci koji očigledno vode tom cilju? Vjerovatno zbog toga što brojni narodi i države ne bi prihvatili tako nešto? Pa zašto bi jedan centar, u ovom slučaju Brisel, donosio odluke i određivao pravila života za čitavu Evropu, za stotine miliona ljudi? Posebno ako u obzir uzmemo štetno jednostrane stavove o kontroverznim temama poput pandemije, težnje ka digitalizaciji čovjeka, kontroli oslobađanja CO2 kako bi se zaštitila sredina itd.

Jasno je da EU postaje mjesto o kojem se ne mogu tek tako izgovarati pohvale. Ipak, svejedno ostaje pitanje? Zbog čega i kome treba ova centralizacija? Jer, nećemo biti naivni, oni koji se nalaze u samom vrhu čitave politike i ideologije Evropske unije moraju biti svjesni ovoga. Ako ja jesam, sigurno jesu i oni, ali narodu se prodaje priča o sprječavanju rata (to je, po njihovoj priči, uradila ona početna zajednica za ugalj i čelik) ili lakšem životu (kojeg onda otežavaju pravilima o vakcinaciji ili kontroli ispuštanja CO2), što očigledno predstavlja samo sladak mamac kako bi se ostvario neki širi plan.

Nešto drugo

Treba navesti i drugu mogućnost. Ako je centralizacija ustvari samo prirodan proces koji se odvija jer se za njega javlja prirodna potreba kako bi zajednica funkcionisala najbolje, gdje onda ta centralizacija završava? Gdje je tačka kada će EU fukncionisati kako treba i kad više neće biti potrebne promjene koje oduzimaju slobodu država da vladaju sobom? Ako je odgovor nikad, onda je to put prema klasičnoj tiraniji. Ako granica postoji, volio bih znati gdje je. Volio bih čuti nekog političara da o tome prozbori nekoliko rečenica.

Naravno, oni pričaju samo o prelaznim koracima kojih je kroz denecije bilo sasvim dovoljno da se uvjerimo da postoje. Iz tog razloga, prije nego što se bilo šta progovori o Evropskoj uniji, trebalo bi na umu imati njenu pravu svrhu. Trebalo bi na umu imati sve ove faze koje je prošla od obične ekonomske zajednice pa do centra koji određuje po kojim će zakonima funkcionisati neko selo ili čak grad za koji Brisel ne zna ni da postoji.

Osim što nas zanima kakvo je stanje u EU danas, trebalo bi nas zanimati i kakvo će stanje biti za pet, deset, petnaest ili pedeset godina ako se nastavi ići ovim smjerom. Bosni i Hercegovini, kao i drugim susjednim državama, neće pomoći ni EU, ni NATO, ni Rusija ni bilo ko drugi ako njeni građani nastave sebe i svijet posmatrati istim očima. Oni nam samo mogu obezbijediti udobniji, mekši i mirišljaviji krevet da u njemu proživljavamo iste noćne more.

Dok su naši umovi zatrovani mržnjom, strahom, sebičnošću i ostalim destruktivnim stanjima, nikakvog spasa neće biti. Okrenemo li se ljubavi, poštovanju i suživotu, otvorimo li se za nove ideje o životu u skladu s ljudskom prirodom napravićemo prvi pravi korak prema boljem životu i boljem sutra.