Moć međuljudskih odnosa

Pojava moderne digitalne tehnologije omogućila je nikad lakšu i bržu komunikaciju s ljudima širom svijeta. Zahvaljujući internetu dovoljno je svega nekoliko sekundi da bi se uspostavila veza s osobom koja živi na drugoj strani planete.

Na prvi pogled, reklo bi se da zahvaljujući takvim čudima ljudi postaju društveniji nego ikad, ali inovacija nije došla bez komplikacija.

Iako je lako uspostaviti vezu s ljudima širom svijeta, počinju se cijeniti drugačije vrijednosti i s kvaliteta prelazi se na kvantitet. Nove vrijednosti i navike određuju čovjekove prioritete pa tako i njegova želja za kvalitetnim i dubokim odnosima s drugim ljudima počinje slabiti.

Kad telefon zamijeni osobu

S obzirom da danas svaki tehnološki napredak smatramo i nužno napretkom života, društva i čovječanstva, tako su i inovacije koje omogućavaju lakšu komunikaciju na globalnom nivou dočekane aplauzima i pohvalama. To tako i treba biti, ali ipak ne smijemo zanemariti i načine na koje one mijenja čovjeka, u ovom slučaju njegovu mogućnost da stvara kvalitetne veze s drugim ljudima.

Tehnologija je čovjeku omogućila da komunicira brzo i lako sa svojim bližnjim, ali problem je u tome što nakon tog omogućavanja, ona počinje da mijenja normalni i zdravi način komunikacije.

Nije rijetkost sresti ljude u kafićima kako sjede i u tišini zure u telefone. Tu i tamo podignu glavu, vjerovatno jer ih iritacija očiju na to natjera, i razmijene pokuju riječ, a onda ponovo nazad. Čak i ako jedna osoba nije fokusirana na ekran, druga jeste što automatski narušava normalnu komunikaciju. Kod nekih ljudi postoji i konstantna potreba da telefon imaju pri ruci, da provjeravaju poruke i obavještenja, da nekom pokažu video, fotografiju, nešto, bilo šta s društvenih mreža ili interneta uopšte. Zar fokus ne bi trebao biti na osobi s kojom se komunicira? Ljudi tako ne primijete šta njihov sagovornik (prijatelj, brat, sestra, rođak, majka) nosi od odjeće, ne primijete da je možda promijeno frizuru ili šminku, ne primijete da su poslije vježbanja postali vitkiji, a o primjećivanju emocije, stresa, promjene u glasu ili raspoloženja da i ne govorim. To su već dublje stvari koje ne može svako lako zapaziti, a posebno ne neko čiji fokus nije na osobi.

Naravno, ove stvari ne treba shvatiti bukvalno i isključivo. Ako neko očekuje važan poziv ili mejl, smatram da je u redu da provjerava telefon. Ako neko stvarno ima nešto važno ili zanimljivo da pokaže s interneta, to i treba da uradi. Tek kad ove stvari postanu pravilo funkcionisanja odnosa, onda postaju problematične.

Napad na komunikaciju

Kad je komunikacija na bilo koji način otežana ili sputana međuljudski odnosi postaju ugroženi. Oni polako poprimaju jednu potpuno drugačiju definiciju, a ljudi koji su zaduženi za tehnologije, poput onih na čelu Fejsbuka na primjer, pokazuju da tu promjenu podržavaju. Sve veći fokus stavljaju na komuniciranje preko interneta, preko virtualne stvarnosti i drugih tehnologija koje tek dolaze, a zatvaranja prilikom pandemije samo su im dala vjetar u leđa. Po toj logici, jedini dio komunikacije koji je važan su riječi koje se govore i čuju, te slika koja se vidi. Tipično materijalistički. Pitam se samo da li to stvarno misle ili samo žele prodati ideju.

Komunikacija je puno više od izgovorene riječi i onoga što se vidi, čak i od onoga što se dotakne (ako u obzir uzmemo fizičko prisustvo i kontakt). Komunikacija se najvećim dijelom osjeća. Iako mi možemo osjećati povezanost i s nekim preko interneta, fizička prisutnost je nešto što nikakava tehnologija ne može zamijeniti. Međutim, priču je lako prodati društvu kad ga se postepeno dovodi do tačke kad osjećaje počinje zanemarivati ili tumačiti na drugačiji način.

Hladno srce

Izolovanje od drugih ljudi, fizički, a posebno emotivno, polako onesposobljuje osobu da osjeća povezanost s drugima. Ako nije u stanju osjetiti tako nešto, a uvjerenja stečena društvenim programiranjem govore joj kako je povezivanje opasno, nepoželjno ili riskantno, onda neće ni imati potrebu težiti za tim. Pretvoriće se u robota koji druge ljude posmatra kao robote čija je jedina svrha da ispunjavaju svoju ulogu u sistemu. A ako do toga dođe, neće im smetati ni da sjede sami u svojoj sobi i putem tehnologije uživaju u iluziji međuljudskih odnosa.

Kad se kaže da društvo postaje hladnije, misli se na to da pojedinci osjećaju manje empatije, da potiskuju emocije predstavljajući ih nezrelim ispadom, da ih je manje briga za druge ljude, da gledaju samo sebe, da smatraju da je povezivanje s drugim ljudima rizik jer nikad ne znaš kakav je ko itd. Naravno, čovjek je između ostalog i društveno biće pa mu je potrebno pružiti neki vid socijalizacije. Internet komunikacija tu uskače kao naručena. Ogroman broj ljudi je dostupan za komunikaciju, a ni s kim se ne treba zbližavati jer jednostavno nema potrebe. Kad ti se odnos s jednom osobom ne sviđa, zamijeni ga drugom. Činiš to jer jednostavno možeš i nije te briga.

U nekim stvarima, ovakav pristup ima smisla. Uostalom, ne može čovjek sa svakim koga upozna osjetiti jaku povezanost čak ni kad se potrudi. Ipak, ono što znaju svi oni koji su jednom u životu ostvarili duboku povezanost s jednom ili više osoba je to da takva veza vrijedi više nego stotine i hiljade ovih, nazvaću ih, površnih odnosa.

‘Još jedna cigla u zidu’

Svaka osoba je posebna i neponovljiva ako je autentična i ne stidi se pokazati svoje pravo ja. Ipak, čovjek često kopira ono što je moderno kako bi se uklopio u kalup koji većina ljudi u datom dobu voli. I istina, takva će osoba biti manje kritikovana, lakše će se pridruživati društvima i prije će biti prihvaćena. Međutim, osim tog površnog odnosa to je uglavnom sve što će dobiti tim kalupom. Jer baš zbog toga što ispoljava ono što ispoljavaju svi drugi, ona postaje ‘zamjenjiva’ u tom svijetu. Ljudi se na taj način mogu ‘mijenjati kao čarape’ jer jednostavno ne postoji ništa što ih razdvaja od drugih. Oni su poput robota ili nekakvih vještačkih proizvoda koji se štancaju na fabričkoj traci. Naravno, duboko unutra oni su daleko od toga, ali su pod pritiskom društva svoju unikatnost zamijenili za jeftinu kopiju.

U takvim površnim odnosima između dvije osobe, bili oni prijatelji, romantični partneri, braća ili rodice, jedan nesporazum, jedna greška ili mana može pobijediti stotine drugih, pozitivnih stvari koje su činile taj odnos. Moderni ljudi u mnogim stvarima imaju nagon da se pored devet dobrih, fokusiraju na jednu lošu stvar. Isto važi i za odnose. Jedna loša stvar i odnos se automatski komplikuje do te mjere da na kraju često i puca. A zašto ne bi pukao? Zašto bi se neko zamarao razmišljajući o rješenju kad osobu jednostavno može zamijeniti?

Svaki izazov je lekcija

Učenje je dio odnosa. Primijetio sam da su djeca obično bolja u ovome od odraslih, iako toga nisu svjesni. Posvađaće se do batina i suza, a već će se sutra opet igrati, grliti i smijati. Odrasli sebe shvataju puno obziljnije, što u nekim slučajevima i nije dobro. Njihov je ego toliko jak (iako to neće priznati) da će se posvađati samo zato što različito misle o nekoj, za njihove živote i odnos, nebitnoj temi. Ne samo da će se posvađati (što ne bi bio problem ako bi bili u stanju shvatiti besmislenost svađe) nego više neće komunicirati ili će se na drugi način distancirati. Da su mlađi i ‘emotivno zreliji’ vjerovatno bi problem bio zaboravljen već sutra.

Svi problemi koji iskrsnu mogu ljudima pomoći da odrastu individualno, ali i da odraste njihov odnos. Oni se bolje upoznaju, uče da sarađuju, da vole otvorenije, uče da poštuju drugog i oslobode se ega.

Moć povezanosti

Bliske, drage i iskrene osobe, osobe koje nas vole i koje mi volimo, s kojim osjećamo bliskost i povezanost koju ne možemo objasniti, ali znamo da postoji, su neprocjenjive. Takvih je ljudi malo, barem kako vidim i čujem iz priča ljudi širom svijeta koji govore o ovoj temi. Nimalo me ne čudi jer je pritisak društva veoma jak ili suptilan pa čovjek pred njim popušta a da toga nije ni svjestan. Upravo zbog toga, za njih vrijedi uložiti trud i njegovati ih. Zar njegovanje dvorišta, automobila, kompjutera, telefona ili frustrirajućeg posla vrijedi više od njegovanja dobrog odnosa? Društvo kaže da vrijedi, ali imamo mi vlastito srce i razum da odgovorimo na to pitanje.

Važnost jednog takvog dubokog odnosa, bilo s nekim članom porodice, partnerom ili prijateljem je nešto što se teško može opisati riječima. Lično sam svjedočio toj magiji poslije koje međuljudske odnose više ne mogu gledati isto kao prije. Čak i riječ prijatelj postaje vrlo široka i neprecizna jer u svom životu imam više različitih prijateljstava. U svakom slučaju, jedno je jasno: Povezanost dva bića ima mogućnost da seže dublje nego što smo u stanju zamisliti, nadilazeći materijalizam, korist, novac, slavu, kao i društvena pravila kao što je ono da ti neki rođak treba biti bliži od prijatelja.

Moć koju ovakvi odnosi imaju svakako da će biti negirana u društvu modernih uvjerenja. Ona se ne može izmjeriti i ne može se unovčiti pa se samim tim ne može odrediti ni doprinos pojedincu ili sistemu. Ali pojedinac koji osjeća zna i razumjeće suštinu ovog teksta.