Sav taj silni strah

U martu 2020. godine svijetom se počela širiti panika kakvu dotad u životu nisam vidio. Ne mogu to porediti ni s jednim događajem od prije, iako je uvijek bilo priča o svjetskoj krizi, smaku svijeta i raznim bolestima koje su povremeno znale u ljudima oko mene, pa i u meni, probuditi strah. Ali početkom te 2020-te pa evo sve do danas, čini mi se da je intenzitet straha u svijetu na kritično visokom nivou. Tačnije, toliko je stvari kojim se čovjek plaši da je pravi izazov sačuvati zdrav razum jer pod utjecajem straha čovjek gubi kontrolu nad sobom.

Šta je ustvari strah? Grubo rečeno, to je osjećaj koji nam govori da smo u opasnosti, da je naš život ugrožen, i da moramo hitno pronaći neko rješenje. Čini mi se da svi strahovi na kraju vode do straha od smrti, to jeste, do prestanka ovog života. Samim tim, čovjek koji je u ekstremnom strahu, biće spreman uraditi sve samo da se nešto promijeni, u ovom slučaju, da se promijeni stanje izvana. Ako on sam ne može učiniti ništa konkretno, tražiće pomoć onih koji se predstavljaju da mogu, a zauzvrat će dati neki manji doprinos. To je nešto što vladari i autoriteti na mnogim pozicijama vrlo dobro znaju.

Čovjek koji sebe smatra moćnim u bilo kojem smislu i na bilo koji način, biće manje podložan strahu, ali svakako ne imun. Uvijek postoji nešto čega se čovjek plaši, na kraju krajeva, vjerovatno se svi plaše smrti tako da ukoliko se pred čovjeka dovede opasnost koja direktno prijeti njegovom životu, moguće je izazvati strah. U strahu, čovjek se osjeća bespomoćnim, osjeća da stvari nisu pod njegovom kontrolom i da ga zbog toga ugrožavaju. To je čovjek koji traži rješenje, a najčešće ono leži u drugim ljudima koje, za razliku od sebe, smatra moćnim.

S druge strane, onaj ko je moćan i nije pod utjecajem straha, on se ne plaši jer se smatra većim od opasnosti koja mu prijeti. On rješenje ne traži izvana jer zna da ga sam posjeduje ili da mu je nadohvat ruke. Samim tim, neće biti u paničnom stanju u kojem se često donose ishitrene i nepromišljene odluke. Za primjer možemo uzeti običnu stvar iz svakodnevnice. Čovjek se neće plašiti domaće mačke jer sebe smatra fizički dominantnijim, većim i snažnijim. S druge strane, ako se suoči s medvjedom, onda će sigurno osjetiti strah jer tih fizičkih prednosti nema. Strah se može ublažiti distancom ili nekom ogradom koja razdvaja čovjeka i medvjeda, ali ukoliko su suočeni licem u lice, sve ovisi o tome kako čovjek sebe posmatra u odnosu na stvar s kojom je suočen.

Posljedica straha

Vidimo da su strah i nemoć itekako povezani. Uvijek postoji nešto čega se čovjek može plašiti i ukoliko se to nešto dovodi u prvi plan, ukoliko se njim prijeti čovjeku, čovjek će polako gubiti snagu, a tako će i u njemu sve ćešće vladati osjećaj nemoći. Hajde da odemo i korak dalje. Onom ko je nemoćan očigledno potrebna je pomoć, a on je neće tražiti od nekog ko je također nemoćan, nego od onog ko je moćan. U današnjem svijetu u kojem se ljudima prijeti ratovima i globalnim bolestima koje navodno mogu spriječiti samo svjetske organizacije, moćnim se smatraju političari i razni autoriteti iz različitih oblasti koji se predstavljaju kao osobe koje imaju moć u svojim rukama. U priču o tome koliko je to istina neću zalaziti jer bih se tad udaljio od ove teme. Ipak, ono što želim reći je da konstantno zastrašivanje kojem se čovjek izlaže stvara osjećaj nemoći, a kad se čovjek smatra nemoćnim on donosi loše odluke i očajnički traži pomoć izvana, od drugih ljudi ili drugih sila, centara, organizacija itd. Još opasnija stvar je u tome što je čovjek spreman uraditi sve što može da bi mu ti ljudi pomogli i fokusiran je samo na problem koji želi da se riješi. U tom slučaju, on postaje ovisan o njima, a oni, ukoliko im namjere nisu čiste, mogu zloupotrijebiti tu moć koju im pojedinci, ali i društvo kao skup pojedinaca daju. Osjećaj nemoći je vrlo opasno mjesto na kojem se čovjek može naći, a strah neizbježno dovodi do njega ukoliko nismo svjesni ove povezanosti.

Tokom pandemije postao je popularan termin psihoza masovne formacije (eng. mass formation psychosis), tako barem prevode na domaćim jezicima, kojeg je u žižu javnosti doveo Robert Maloun, američki biohemičar i ljekar. U podkastu kod Džoa Rogana on navodi da je psihoza masovne formacije slučaj kad veći dio društva, zbunjen jer stvari oko njih nemaju smisla, fokusira svoju pažnju na lidera ili seriju događaja i tu pažnju suzi na samo određen dio problema. Dakle, ne gleda se veća slika. U tom slučaju ljudi postaju hipnotisani i podložni manipulaciji jer i sam termin psihoza označava stanje u kojem imamo iskrivljenu percepciju stvarnosti. Tad se po pravilu pojavljuju autoriteti, vođe, koji se predstavljaju kao osobe koje mogu riješiti problem, mogu razjasniti stvar i ukloniti strah i paniku. Potpuno prirodno, ljudi u takvom stanju spremni su pratiti te autoritete gdje god ovi vode, čak i ako su te priče obične laži, samo ako će to riješiti njihov problem. Maloun još dodaje kako je u takvoj situaciji svako ko govori drugačije ili na bilo koji način iskače iz formacije napadnut - predstavlja one “druge”. To je, naravno, osnova svih podjela i nešto što je izuzetno popularno u politici. Uvijek postoje neki drugi u koje se može uperiti prstom i u koje nije lijepo biti svrstan.

S druge strane, neki stručnjaci u polju psihologije za Reuters u ovom tekstu kažu kako psihoza masovne formacije nije naučni termin, a još se i spominje kako nema dokaza da je tokom pandemije došlo do bilo kakvih elemenata ovog fenomena. Međutim, sasvim je jasno da određenih elemenata ovog fenomena viđamo u ovim turbulentnim vremenima, posebno onda kad je širenje panike tokom pandemije bilo na vrhuncu. Bio to naučni termin ili ne, svi smo mogli vidjeti kako se ljudi identifikuju s odlukama autoriteta (primarno političara, jer većina ljudi zna šta je koji političar ili bogataš rekao o virusu, ali baš i ne pamte imena stručnjaka u polju), kako etiketiraju druge, kako ne dozvoljavaju čak ni pomisao da priča možda nije 100% onakva kakvom je mejnstrim narativ predstavlja, vidjeli smo da se očajnički iščekuje povratak u normalu i da su ljudi spremni uraditi sve da taj proces ubrzaju, a vidjeli smo i da su mnogi ljudi spremni odbaciti jasne dokaze o manipulaciji i muljažama samo zato jer su autoriteti tako rekli. Sve su to elemnti o kojim govori Maloun, ali i koji spadaju pod termin psihoza masovne formacije, bio on naučan ili ne.

Pandemija straha

Cilj ovog teksta nije da se ulazi u detalje u vezi pandemije ili rata u Ukrajini, nego činjenica da se svijetom širi narativ straha (uglavnom putem medija ili putem, kako ih ja nazivam, propagandnih centara) koji očigledno čitavu planetu zavija u crno. Ovdje čak neću govoriti ni o tome da li ima potrebe za tako nešto. To je ono što se dešava i što se ne treba ignorisati. Ali ipak trebamo postaviti neka pitanja i zainteresovati se za neke faktore i posljedice tolikog straha i panike koji se namjerno ili slučajno zanemaruju u popularnom narativu.

Strah, već sam rekao, ima moć da ljude dovede u položaj nemoći ili da njihovu trenutnu nemoć još više istakne i na taj način ljude učini podložnim da slušaju autoritete, te pristanu na stvari na koje u normalnim uslovima ne bi pristali. Amerikancima se nakon 11. 9. 2001. terorizam predstavio kao prijetnja zbog koje oni moraju žrtvovati svoju privatnost. U Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu, nakon rata devedesetih postavilo se nepisano pravilo da se na distanci drže osobe koje praktikuju različitu religiju ili se svrstavaju u ovaj ili onaj narod ili naciju. Tokom pandemije putem straha od smrti ljude se nagovorilo da se odreknu brojnih sloboda zbog zaštite zdravlja. Već godinama slušamo priče o tome kako je ugljen-dioksid jedan od najvećih neprijatelja prirode i čitave planete, pa čitav svijet mora voditi računa koliko tog gasa ispušta u atmosferu (ne treba zaboraviti da neizbježno izdišemo isti taj gas), što donosi stroge limitacije koje se tek planiraju implementirati u svakodnevan život.

Nije važno da li su te stvari opravdane ili ne, činjenica je da se ljudi odriču slobode i privatnosti, odriču se svoje kontrole nad životom, državom, zajednicom itd. zbog neke prijetnje. Pitanje je dokle će to odricanje ići. Jer dosadašnja iskustva pokazala su nam da se prvo odreknemo jedne slobode, ubrzo zatim i druge, pa onda treće, pa četvrte… Pita li se iko gdje će to stati i hoće li stati? Čini mi se da većina ljudi jednostavno ne primjećuje da se ovo dešava ili ako primjećuje, nada se da je ovaj put posljednji put.

Kontrola pažnje

U trenutku pisanja ovog teksta sve oči uperene su u Ukrajinu. Na početku sukoba Rusije i Ukrajine narativ koji je preplavljao svijet prijetio je nuklearnim ratom, uništenjem svijeta, širenjem Rusije i okupacijom raznih teritorija pa tako i Bosne i Hercegovine itd. Sad se taj talas panike malo ublažio, ali je i dalje tu. Isto kao što je stala panika u vezi virusa, ali je i dalje tu i još uvijek se predstavlja kao prijetnja koju autoriteti hitno moraju riješiti. Trenutno popularni plan, tačnije korak prema rješenju te prijetnje, je i takozvani pandemijski sporazum kojim bi se države obavezale da Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) preuzme ulogu upravljanja zdravstvenim sistemima država. Opravdanje leži u tome kako nisu sve države jednako reagovale na pandemiju, kako su neke zbog toga patile više i kako bi u budućim pandemijama sve države slijedile isti princip i tako na isti način odreagovale na prijetnju. Dakle, postoji prijetnja koja izaziva erupciju straha i zahtijeva rješenje autoriteta, a koje nekim čudom opet vodi globalizaciji i centralizaciji moći na planeti.

Ljudi obično kod ovakvih stvari izoluju slučaj i tako ga posmatraju pa se onda u čudu pitaju zašto bi neko zloupotrijebio tako nešto - u ovom slučaju kontrolu nad zdravstvenim sistemima svih država članica UN-a. Pa oni samo žele da svi zdravstveni sistemi u državama funkcionišu na najbolji način. Sve i da je to tačno, ovakav pogled na stvari je problematičan jer izostavlja ukupnu sliku. A ukupna slika govori kako je ovo trend odricanja sloboda i povećanja centralizacije na svjetskom nivou. Jer ako je ovo samo još jedan korak prema centralizaciji moći na nivou planete, zašto bismo vjerovali da je i posljednji?

Nove mogućnosti

Vjerujem da navala straha koja je u posljednje tri godine postala kritično intenzivna nije slučajna. Ne mogu reći do koje mjere je planirana, ali to bi bila jedna fenomenalna slučajnost da se sve navale straha poklapaju s idejama koje treba da transformišu svijet onako kako to žele UN i njegove organizacije i istovremeno vodi centralizaciji moći u jedan oblik svjetske države. Da li strah ustvari služi samo kao priprema terena, kao oblikovanje umova ljudi za donošenje “prave” odluke u budućnosti? Ili služi kao tačka koja će odvući pažnju društva na jednu stranu (rat ili virus) dok se na drugoj strani sprovode planovi kontrole i otimanja slobode? Ljude se naravno ništa neće pitati, ali ljudi će svejedno imati mogućnost reći ne nečemu što im se ne sviđa. Međutim, ako ih se oblikuje tako da prijedlozi elite zvuče kao rješenje užasnog problema zbog kojeg pojedinci ne mogu voditi normalne živote, onda su šanse za protivljenjem tim idejama znatno manje.

Kako god bilo, čovjek sebi ne smije dopustiti da neprestano živi u strahu jer je tad istovremeno nemoćan, a kad je nemoćan, onda će tražiti ili dopuštati da drugi za njega odlučuju. Nažalost, živimo u svijetu gdje neki ljudi jedva čekaju priliku da iskoriste nemoć i strah društva kako bi ga prilagodili sebi, tačnije sistemu kojem služe. Bio ovaj strah osnovan ili ne, bio on slučajan ili ne, najveći čovjekov izazov, ali i cilj je pronaći iskru hrabrosti, pronaći moć u sebi ili u krugu dobrih ljudi i s takvog mjesta donositi odluke. Ljudi se često pitaju šta mogu uraditi, uopšte ne shvatajući s kojeg emotivnog stajališta nastupaju. Najčešće je to stajalište iz spektra straha o kojem sam govorio u prethodnom tekstu. Oni misle da je radnja samo nešto što će uraditi u vanjskom svijetu, ali prava radnja, tačnije prvi, najvažniji i najveći korak je korak prema hrabrosti i ljubavi, tačnije korak prema oslobađanju od straha.

Tad se otvaraju brojne mogućnosti.