Šta je sistem

Riječ sistem često koristim u svojim člancima, a s obzirom da se u svakodnevnom životu koristi za jednu drugu stvar smatram da je vrijeme da je malo detaljnije pojasnim. Inače kad ljudi koriste ovu riječ misle na državno uređenje ili način vođenja politike. Kod nas se najčešće spominje kad se govori kako je sistem u Bosni i Hercegovini loš i problematičan, a u zapadnim državama dobar i organizovan.

U tome nema ništa pogrešno, ali u mojim člancima ta riječ ima jedno drugačije, prošireno značenje.

Društvena strana čovjeka

Još od najranijih dana naše poznate prošlosti, čovjek je uvijek živio u grupi. To se najčešće objašnjava lakšim opstankom, pronalaskom hrane, organizacijom lova kao i većoj sigurnosti koju grupa pruža. Ipak, smatram da je čovjekova društvenost izazvana i drugim stvarima, a među prvim je osjećaj povezanosti.

Svi smo svjesni koliko je jaka veza između majke i djeteta, ali isto tako vjerujem da smo svjesni i kako druge veze, s ljudima s kojim nemamo nikakve krvne povezanosti, mogu postati jake. Čak i bez emotivnih veza i povezanosti, čovjek ima potrebu da s nekim razmijeni mišljenje, da osjeti nečiju energiju, prisustvo i na kraju da osjeti pripadnost. Svi ti pozitivni i ugodni osjećaji dovoljno nam govore da je za čovjeka prirodno da bude u društvu, prirodno da bude dio neke zajednice.

Organizacija zajednice

Kad se govori o zajednici na pamet prvo pada nekakvo pleme, grad ili čak država. Ali zajednica je i porodica i to vrlo važna za ovaj primjer. Zbog čega? Zajedničko za državu i porodicu je to što sadrže pravila po kojim se članovi ponašaju. Ta su pravila bazirana na verovanjima, tradiciji, običajima i vrijednostima. Pravila u državi su većinom pisana, dok su u porodici najčešće usmena.

Dakle, zajednicu ljudi samu po sebi čini skup vrijednosti, pravila i navika pojedinaca. Oni se mogu usmeno složiti u vezi njih, često čak i nesvjesno, ali činjenica je da određena pravila uvijek postoje.

Što je zajednica šira i kompleksnija, njenoj organizaciji treba posvetiti više pažnje. U jednoj porodici od pet članova neće se morati često pričati o tome šta se treba ili smije. Te stvari ljudi jednostavno shvate jer svi žive u istim uslovima. Međutim, kad se radi o zajednici poput grada, puno je više odgovornosti i zadataka, ali i različitih osoba koje je čine pa je samim tim potrebno napraviti neki vid organizacije.

Upravo je ta organizacija sistem. Ipak, u modernom smislu to bi značilo samo niz pravila koji određuju ponašanje članova, ali važno je otići i korak dalje, zapitati se odakle ta pravila dolaze i čime su uslovljena. Jer iza svakog pravila postoji razlog.

Materijalističko društvo zakon stavlja iznad svega i pokušava što je moguće više životnih aktivnosti i svakodnevnice staviti u njegove okove. Kažem okove jer zakon nije fleksibilan i pretjerivanje nužno dovodi do limitiranja slobode. Ipak, rijetko kad se postavi pitanje odakle potreba za tolikim zakonima i zašto se ne pozabavimo razlozima zbog kojih toliko stvari moramo uključivati u zakone.

Zašto u banci stoji naoružan stražar, a pred izvorom pitke vode ga nema? Naravno, zato što se novac cijeni puno više od vode. Uostalom, vode ima u obilju pa je niko i ne pokušava ukrasti. Ako sebi dozvolimo slobodno razmišljanje, možemo zaključiti da bi možda i stražar u banci bio suvišan ako bi bilo dovoljno novca. Moram napomenuti da novca ima i više nego dovoljno i da je problem u njegovoj koncentraciji, ali to je već neka druga tema.

Isto tako, zašto vjerujemo da su tablete i hemikalije jedini lijekovi koji čovjeku mogu pomoći da se izbori sa zdravstenim problemima? Jednostavno smo naučili da je tako oduvijek. Nije oduvijek nego otkako mi znamo za sebe. Funkcionišemo po pravilima koja ne moraju nužno imati smisla, ali svejedno čine pravila po kojim djelujemo.

To je sistem. Organizacija društva bazirana na istim ili sličnim uvjerenjima, mišljenju, emocijama i tek na kraju pravilu ponašanja u vidu zakona. Idemo na moderan primjer.

Sistem u našem vremenu

Ljudi govore kako su sistemi u, na primjer, Kini, Bosni i Hercegovini i Njemačkoj različiti. Slažem se, ali to važi samo u slučaju limitiranih parametara. U Kini vlada jednopartijski sistem, Njemačka je demokratska pa ljudi biraju vlast, a BiH je na papiru demokratska, ali u praksi se čini da čitavom državom vlada mala grupa ljudi.

Tu su razlike jasne, ali postoji jedan puno širi pogled koji ustvari pokazuje kako su sve tri države dio globalnog sistema i razlikuju se toliko malo da je ih je smiješno nazivati različitim. Baš zbog toga što su toliko slične, ljudi te sličnosti odbace iz razmatranja smatrajući ih prirodnim stanjem, nečim što je jednostavno tako i što se ne treba dovoditi u pitanje. Ali ipak treba.

U sve tri države postoji novac kao sredstvo razmjene koji je također zloupotrebljen i kontrolisan tako da napravi tri društvene klase. Najnižu klasu, koja ujedno čini i skoro čitavu populaciju, kontrola novca tjera u sistem preživljavanja. Dakle, daje im se dovoljno novca da prežive jedan mjesec i eventualno nešto sitno uštede ili sebi tek ponekad priušte minimalan luksuz. Još nisam čuo za zemlju gdje novac nije problem, gdje ljudima ne diktira svakodevne izbore i na jedan značajan način ne upravlja životima. Bilo da je to Kina, Bosna, Srbija, Egipat ili Kanada. Svugdje ista stvar i ne možemo je nazvati pozitivnom.

U svim navedenim državama postoji vlast (nebitno kako je izabrana). Ta vlast određuje zakone i vodi državu i njeno stanovništvu u budućnost. U nekim zemljama daje više slobode u svakodnevnici, u nekim manje, ali sva sloboda djeluje u obruču kojeg vlast odredi. Ako neko pomisli da napravi nekakvu anarhiju ili da rascijepa državu na manje cjeline koje će račune polagati lokalnoj vlasti, nastaje problem. Ne kažem da je anarhija bolja od demokratije, samo govorim kako sloboda u demokratiji ili generalno u bilo kojem drugom političkom sistemu ima obruč u kojem može dozvoliti slobode, ali sloboda da se mijenja sam sistem ne postoji. Barem ja još nisam čuo nekog političara koji iz demokratije pokušava preći u neki drugi sistem. Šta? Ne postoji ništa bolje od demokratije? Postoji, ali o tome se neće pričati u školi ili na vijestima. Sistem ili njegov segment po imenu država neće sam sebe sabotirati.

Idemo dalje. Šta je sa zdravstvom? Skorašnja pandemija je pokazala šta je naš globalni zdravstveni sistem. Jedini način da se čovjek od bilo čega spasi je hemija. Bolesti dolaze niotkuda i ne biraju žrtve. Ne postoji nikakva prevencija i nikakav utjecaj čovjekove svakodnevnice i načina života na nju. To je ono kad pacijent dođe doktoru na pregled i ovaj mu kaže: Zdrav si, sad možeš jesti sve. Da, možeš jesti sve pa mi dođi za mjesec dana po novi recept. Samo zato što čitav svijet ima istu praksu iza koje jednim dijelom stoji profit, ne usuđujemo se reći kako je to barem malo problematično. Na kraju krajeva, da li je pogrešno ili ne, nije pitanje ovog teksta. Važno je da postoji alternativna priča koja je označena pogrešnom. Zašto? Svako od nas treba se zapitati. Ne zašto u nešto ne vjeruje, nego zašto vjeruje u to što vjeruje.

Šta države misle o kriminalu? Pa čovjek je zao. Potrebna nam je država s policijom i vojskom da nas čuva od tih hirovitih psihopata koje se eto ni iz čega, onako nasumično pojave i prave probleme. Nisam još nikog čuo da kaže kako je kriminal posljedica nehumanog tretiranja ljudi u sistemu ili nešto slično. Jer to bi značilo da je sistem pogrešan.

To i još mnogo šire je ono što nazivam modernim sistemom. Vjerovanje u nešto samo zato što je zastupljeno svugdje. Svi to rade pa mora da je istinito. Koliko je ljudi u jednom trenutku naše prošlosti vjerovalo da se čitav svemir okreće oko Zemlje; koliko ih je vjerovalo da su jedini kontinenti Evropa, Azija i Afrika; koliko ih je vjerovalo da su crnci ustvari životinje? Ne kažem da je odgovor uvijek suprotan od onog što tvrdi većina, ali brojevi ipak ne vode nužno istini.

Najsmješnije mi je kad se priča o nekakvom putu napretka u Bosni i Hercegovini. Samo se kaže ‘tako je u Evropskoj uniji’ i to odmah mora valjati. Nema sumnje da u Evropskoj uniji postoji gomila dobrih stvar koje bi BiH služile, ali vjerovati da su dobre samo zato što dolaze odatle je naivno i vrlo opasno.

Sukob s ljudskom prirodom

Ljudska priroda je jedna osjetljiva tema, ali tema kojom se sistem mora baviti jer se bavi ljudima i organizacijom njihove zajednice. U čemu je ustvari problem? Sistem primarno nastoji održati sebe. Promjene su dobre, ali samo ako doprinose njegovoj samoodrživosti. Ako na bilo koji način nastoje promijeniti fokus s doprinosa i razvoja sistema na doprinos i razvoj čovjeka, postavlja se blokada. Ako se pojavi ideja koja bi trebala pomoći i olakšati živote ljudima, osloboditi ih stresa, ispuniti srećom i zadovoljstvom, ali koja zahtijeva promjenu sistema, smatra se utopističkom, tačnije nemogućom.

Izvor većine problema

Čak i pojedinci koji se ne zanimaju previše za društvene probleme sigurno mogu navesti barem tri problema od kojih društvo pati, a koji su zajednički za cijeli svijet. Takvih problema je puno - previše. Diskriminacije, narušeni svi oblici zdravlja, kriminal, ratovi, glad, siromaštvo, zagađenje itd. Naizgled, sistem se bori protiv njih, ali u prvom redu treba shvatiti da je sistem kriv za njihov nastanak.

Odakle se pojavio rasizam? Pa nije neki farmer ili nastavnik u školi došao na ideju da zarobljava ljude drugačije boje kože i pretvara ih u robove predstavljajući ih manje vrijednim. Odakle nacionalizam? Pa nisu obični ljudi došli na ideju takvih podjela i rekli mi smo ova nacija (mi do onog sela tamo iza brda, a odatle su ‘oni’), a još teže su se organizovali i krenuli u rat protiv pripadnika druge nacije. Zašto bi žrtvovali svoje živote i živote svojih voljenih da bi se nekolicina psihopata bogatila? Ipak, priča se provlači kroz obrazovne institucije širom svijeta jer sistem mora odžati živom ideju rata i žrtve za nekakav ideal. Sve te ideje došle su iz centara moći, bilo da su to države ili nekakve organizacije, odakle su se ‘puštale’ među stanovništvo.

Život pod stresom predstavlja se kao nešto što je normalno i s čim se čovjek jednostavno treba izboriti. Treba se izboriti kad se već nađe u njemu, ali ga ne treba smatrati nečim što je nastalo spontano i slučajno, nečin što je dio prirode. Ne može biti dio prirode ako postoji jedino u sistemu kojeg je stvorio čovjek ili ga barem čovjek održava u životu.

Sistem je puno više od politike i zakona. Čine ga uvjerenja i ideje na kojim je bazirano sve ostalo. Jer ono što je zajedničko velikoj većini, ako ne i svim državama na svijetu upravo su ideje i uvjerenja koja vlast podstiču da donosi odluke ili im služe kao opravdanje za već donesene. Tačnije, služe im da opravdaju već postojeće stanje.

Isto kao što je nezaposlenost u Bosni i Hercegovini problem njenog sistema, tako je i problem opšteg preživljavanja u kojem svijet živi i koje smatra normalnim zato što ga se u to uvjerava problem čitavog svijeta. To i još štošta drugog. To što je nešto zastupljeno u EU, ne znači da je dobro za ljude. To što je nešto zastupljeno u čitavom svijetu ne znači da je dobro za ljude.

Za kraj…

Toliko o sistemu. Još vrijedi dodati da iako sistem vrši pritisak na ljude, ipak su ljudi ti koji ga drže u životu. Ukoliko imamo ista uvjerenja, ukoliko bolesti koje on smatra normalnim smatramo i mi, onda ćemo vjerovatno nastaviti živjeti u već postojećem stanju. Situacija u svijetu i jeste takva kakva jeste baš zbog toga što ljudi gomilu nenormalnih stvari smatraju normalnim. Kad izbije nekakav rat oni se guraju da odaberu stranu i opravdaju masovna ubijanja. Ne shvataju da je sam rat u prvom redu pogrešan i da je svaka priča poslije toga biranje manjeg zla. A to nikako ne vodi dobru.