Ne vole ljude i nije im stalo

Politiku sam aktivnije počeo pratiti tokom 2018. godine zahvaljujući prijatelju koji je radio u medijima. U tom periodu shvatio sam koliko je važno razumjeti kako politika funkcioniše jer iako čovjek može imati jedan odvojen život i ne zanimati se za ovu sferu života, ukoliko živi u organizovanom sistemu on je neizbježno povezan s politikom. Možda mu ona odgovara i nimalo ga ne dotiče, ali to ne znači da je odvojen od nje.

Od tog vremena prošlo je puno. Možda ne na papiru, ali Bosnu i Hercegovinu, kao i svijet zadesila su brojna događanja koja su čovjeku željnom učenja mogla dodatno rasvijetliti kako ustvari politika funkcioniše i ko su političari kao ljudi koji je sprovode.

Nisu mi trebala dešavanja početnom ove decenije da shvatim suštinu politike i njenih aktera. Suštinu koja se odnosi na vladavinu u svakoj državi na svijetu ili, kako ja to volim reći, na krovni sistem po kojem se živi na čitavoj planeti. Svakako da situacija nije svugdje ista, ali princip jeste i nadam se da će ovaj tekst odgovoriti na pitanja ljudi koji se čude kako to da su kod nas političari tako loši, korumpirani, da nisu sposobni omogućiti bolje uslove života itd. Sve to je vrlo jasno i itekako ima smisla.

Ovaj se tekst u neku ruku nadovezuje na prethodni u kojem sam govorio o tome kako političari uglavnom djeluju u limitiranom obimu mogućnosti. Ograničeni su popularnim idejama o tome šta je moguće, šta je dobro, šta je zdravo i normalno. Ne čujem ih da propituju te vrijednosti i stavove. Ipak, važno je reći da ipak postoji minimalna manjina koja se tu i tamo čuje, koja govori nešto drugačije, ali koja trenutno, zbog očekivanja stanovništva, ne drži neke ozbiljne pozicije na političkoj sceni. Uskoro će biti jasno i zašto.

Osim njih, sigurno da postoje i oni koji imaju dobre namjere, ali ipak više vole dobiti poziciju u vlasti pa tako žrtvuju svoje namjere i ideje za to. Neki od njih vjerujem rade najbolje što znaju, ali su također nažalost limitirani onim što misle da predstavlja kvalitetne uslove za život.

Da bi se uopšte govorilo o ovoj temi potrebno je izaći iz okvira ustaljenih ideja i stavova. Potrebno je biti slobodan u mislima i riječ nemoguće nakratko ostaviti po strani. S obzirom da sam detaljnije o tome govorio u prethodnom tekstu ovdje se neću predugo zadržavati. Ukratko, umjesto što stvari posmatramo kroz filter ekonomskog rasta, većeg broja radnih mjesta, nekakvog ugleda na svjetskoj sceni, praćenja standarda i ugledanja na ‘razvijene’ zemlje, hajde da političke odluke, ideje i namjere posmatramo kroz prizmu ljudskosti i morala. Hajde da stanovništvo neke zemlje ne posmatramo isključivo kao resusrs koji omogućava da država postoji nego kao porodicu u kojoj je članovima stalo do međusobne dobrobiti.

Ako to uradimo, vidjećemo ozbiljne propuste u tome kako politička vlast tretira stanovništvo. Propuste koji se vrlo lako mogu svrstati u kategoriju zlostavljanja.

Na papiru stoji da bi u demokratskom sistemu političari trebali biti prvi među jednakima, oni koji u djelo sprovode odluke stanovništva, samim tim omogućavajući im bolji život. Ko bi još sam sebi svjesno želio zlo? Niko, naravno. Međutim, ono što vidimo još od prvih dana civilizacija i organizovanog društva u sistem jest porobljavanje i zatim iskorištavanje stanovništva za dobrobit manjine. Sistem stoji na vrhu, a političari ispod njega. On dođe kao nekakav bog kojeg oni poštuju tako što sprovode njegovu volju, iskorištavaju ljude da ga hrane, održavaju na životu i povećavaju njegovu moć nad njima.

Ovdje neću govoriti o pozicijama moći iznad političke, ali u političkom svijetu oni predstavljaju jedan nivo upravljačke sile. Kroz čitavu prošlost vladari (danas preimenovani u političare) su uvijek imali moć da odlučuju, oblikuju javno mišljenje i upravljaju stanovništvom servirajući im laži. Te laži su i dovele do situacije koju imamo sad. Ta manipulacija nije počela prije sto ili dvjesto godina. Počela je, u najmanju ruku, onda kad je nastala civilizacija i uređen sistem kakvog imamo i danas. Uzimajući u obzir toliki vremenski raspon, nije ni čudo što mnogi ljudi žive i umru bez da imaju ikakvu predstavu o tome da služe gigantskom parazitu koji tu službu naziva nekim drugim, ljepšim imenima poput patriotizma, doprinosa zajednici ili kvalitetnog i iskorištenog života.

Ako neki političar sprema rat, kako on može misliti dobro svom narodu? Ako priprema vojnike ispirajući im mozak, kako im istovremeno želi dobro? Ako ih drži na ivici siromaštva, kako je to dobro? Ako ih prisiljava da rade stvari koje ne vole i koje su suprotne njihovim talentima, gurajući ih u stres i depresiju (što na duže staze znači smrt), kako je to dobro? Ako im otežava pristup zdravoj hrani, zdravom zraku i vodi, kako je to dobro? Ako im postavlja uslove liječenja koje direktno znači život, kako to može biti dobro? Može biti dobro samo onda kad prihvatimo laž da je sve to dobro. Naravno da sistem neće reći ništa protiv sebe, ali zato je na ljudima da se oslobode tih uvjerenja i stvarno zapitaju da li im neko misli dobro ako istovremeno radi na sabotiranju njihovih života. I to nije slučaju u jednoj godini ili deceniji; to nije slučaj u kriznim situacijama. To je nešto što se ponavlja vijekovima - samim tim ne može biti slučajno.

Izgovor da je to sve proizvod evolucije i razvoja društva također nema smisla jer koje svjesno društvo bi se razvijalo u smjeru samouništenja? To je samo izgovor da se odvrati pažnja od traženja rješenja i osuđivanja ovakvih postupaka. Svi osuđuju rat, a ipak ga smatraju normalnim. Ako je normalan, zašto ga osuđivati? Ako nije normalan, zašto ga smatrati takvim i podržavati postojanje vojske i proizvodnju oružja? Ljudi ne znaju šta misle i nisu ni svjesni da svoje mišljenje mijenjaju u zavisnosti od toga kako dominanti narativ nalaže. Zbog toga se i ne uče da imaju svoje mišljenje nego da slijede mišljenje nekakvog stručnjaka koji je, naravno, promovisan i guran u prvi plan upravo od sistema.

Možemo sebi postaviti pitanje zašto bi političari to radili. Zašto bi radili protiv naroda i služili nekakvom parazitu u obliku svjetskog sistema ili države? Situacija je složena, ali se ipak može predstaviti prilično jednostanvo. Postoje oni političari koji su donekle svjesni onoga što se dešava, da su oni sami paraziti i usput dio ogromnog parazita koji iskorištava naivnu masu, i oni koji misle da stvari takve jednostavno trebaju biti - da su ljudi izgubljeni i da trebaju nekog da ih vodi i govori im šta je dobro, a šta ne, šta se može, a šta ne itd.

Dijele se na one koji su psihički bolesni i one koji slijepo rade ono što svi rade (druge države, UN, EU, ono što se radilo u prošlosti itd.). Ovi drugi, kad bi postavili sebi neka pitanja i razmišljali van kutije, vjerovatno bi vrlo brzo shvatili da idu pogrešnom stazom - tačnije sramnom stazom i sigurno bi tražili način da se poreusmjere. Ali prvi, oni koji već znaju šta rade i uopšte ne osjećaju neku grižu savjest zbog toga - to su posebni slučajevi o kojim ne treba trošiti riječi i objašnjavati njihove rekacije. Takvi svakako da će raditi sve za svoje dobro gazeći sve druge. Oni u ljudima vide neprijatelje i prijetnju koja ugrožava njihov opstanak. Iz tako iskrivljene slike stvarnosti svakakve se ludosti rađaju. Naravno, oni to za sebe nikad neće reći, niti će kroz medije i škole podsticati stanovništvo da njihove stavove i ponašanje dovode u pitanje.

U suštini, političari (najveća većina njih, pogotovo na važnim pozicijama) su tu da sistem održe na nogama. Oni ne odstupaju od ustaljenih normi, nastoje ljude napraviti glupim i spustiti njihove standarde kako bi mislili da je život patnja i da se ne može živjeti drugačije osim da se služi vođama u odijelima. Neki to rade svjesno, neki nesvjesno, ali ako pogledamo sve države na svijetu, vidjećemo da pored nekakvih površnih razlika, u suštini sve funkcionišu na isti način. Postoji vlast koja donosi pravila i narod koji pravila poštuje, a nigdje ta pravila nisu u cilju oslobađanja od stega sistema i življenja kvalitetnog i spokojnog života u obilju. Uvijek nešto nedostaje.

Ljudima se obećava bolji standard, veće plate, bolje zdravstvo, više radnih mjesta, ali šta sve to vrijedi ako će uprkos svemu tome ljudi ponovo razmišljati hoće li djecu moći poslati na školovanje, hoće li moći obezbijediti krov nad glavom, hoće li moći kupiti automobil, hoće li moći jesti kvalitetnu hranu itd. Pomaci koji se prave ustvari su pomaci unutar ograđenog prostora u kojem ljudsko ispunjenje i sreća ne žive.

Niko se ne treba čuditi zbog čega je to tako. Niko ne treba očekivati nekakvu revolucionarnu ideju u političkim krugovima jer oni koji imaju takve ideje najčešće su na sigurnoj udaljenosti od pozicija moći u sistemu. Naravno, ni to nije prepreka društvu koje zna šta želi, koje samo sebi gradi standarde i koje ne dopušta da mu nekakvi samoprozvani autoriteti govore šta je dobro za njega, šta se zaslužuje, šta se može, a šta ne.

Dejvid Ajk kaže da je svaka tiranija u ljudskoj prošlosti uspjela samo zato što su ljudi pristali na nju. Ipak, ljudi se i dalje ne mogu oduprijeti porivu da vjeruju kako im treba neki političar spacioc koji će pokositi neprijatelje i uspostaviti mir i blagostanje. U prvom redu ljudi bi trebali znati šta žele, trebali bi misliti svojom glavom i proširiti spektar onoga što je u životu moguće. Tek tad će shvatiti koliko je važno imati svoj stav i koliko samo posjedovanje čvrstog stava i djelovanje u skladu s njim doprinosi u oblikovanju društva.

Oslanjanje na političare bez da društvo zna šta stvarno želi je potpuna ludost jer su isti ti političari ljudi koji su sistem doveli do ovoga sad i još uvijek ga drže na nogama. Oni to rade jer znaju da se narod zadovoljava mrvicama jer nema samopoštovanje i prihvata vrlo niske standarde koje im oni savjetuju. Kad se standardi povećaju, kad čovjek kaže da radno mjesto nije dovoljno, da povećanje plate nije dovoljno, da nekakav ekonomski rast nije dovoljan, nego sreća, ispunjenje, zdravlje i istina - razumijevanje života - tad će svaki od tih lažnih spasioca izgubiti moć koju ima, a pravi odnos snaga postaće očigledan.