Neznanje - najveća prijetnja ljudskom rodu

Od davnina se govori da je znanje moć. Kad o tome bolje razmislimo, tvrdnja itekako ima smila jer svaka naša radnja bazirana je na određenom tipu znanja. Što više znamo, bolje razumijemo stvari i samim tim imamo širu i objektivniju sliku stvarnosti. Isto tako, kaže se i da čovjek zna puno manje nego što misli. Kad je već tako, zašto se onda ponašamo kao da znamo sve?

Neznanje o ključnim stvarima

Mišljenja o tome koje su stvari ključne u životu mogu biti različita. Što se ide dalje i dublje, dolazi se do objektivnije i istinitije slike o tome. Tačka do koje sam ja došao u svom istraživanju sadrži nekoliko ključnih tema kojim bismo se morali baviti da steknemo bolje razumijevanje života kojeg živimo, što će samim tim unaprijediti njegovu kvalitetu i eliminisati određene probleme. Jedna od tih stvari je pitanje ljudskog porijekla. Ako ne znamo kako je nešto nastalo (u ovom slučaju čovjek), teško ćemo odrediti njegovu svrhu i prirodu samog postojanja. Možemo dosta toga dokučiti ispitivanjem, iskustvom i eksperimentom, ali istina o porijeklu pomogla bi u sklapanju kockica i stvaranju jasnije slike nas kao bića.

Druga ključna stvar tiče se prirode stvarnosti. Da li je materijalni svijet sve što postoji? Nauka već odavno govori da nije, ali se ta tema stidljivo provlači kroz školstvo i medije da je mnogi uopšte nisu ni svjesni. Uostalom, ako pogledamo kako čovjek danas živi postaće nam jasno da je većinski fokusiran na materiju koja, po svemu sudeći, čini samo jedan dio stvarnosti.

Ne da se ove stvari ne izučavaju, nego jednostavno nisu promovisane i kao da centrima koji proslijeđuju informacije i obrazuju stanovništvo nije u cilju da se za njih uopšte zna. Sve to dovodi do toga da je čovjekovo znanje na tim poljima vrlo tanko, što je izuzetno opasno. Ako ne znamo puno o nama, kako možemo znati šta je za nas dobro, šta je zdravo, šta je prirodno i kako uopšte možemo upraviti život na pravi način, poseban za svako ljudsko biće?

To je stanje koje imamo danas. Vodimo se pravilima koja nam očigledno štete i za njih mislimo da su normalna. Iskustvo postaje patnja. Iako nam osjećaji govore da nešto nije u redu, više vjerujemo narativu koji nas ubjeđuje da je sve u redu i da je takvo stanje normalno. Pitamo li se mi uopšte da li imamo ljudsku prirodu i ako imamo, kakva je?

Problem neznanja, nažalost, ne staje tu nego se širi i na druge sfere. Jedna od njih je…

Podložnost manipulaciji

Manipulisati se može na razne načine, a jedan od njih je putem informacija. Osoba koja posjeduje date informacije u određenoj je prednosti u odnosu na onu koja ne posjeduje. Takva situacija pruža priliku za stvaranjem lažnih informacija, priča i narativa kojim neupućena osoba lako može popustiti. Takvi primjeri ispunili su ljudsku prošlost, primarno i očekivano zastupljeni u političkim sferama. Vlast je nekako morala držati gomilu u redu i okviru proglašenih zakona. Između ostalog, to se činilo i kontrolom informacija i zloupotrebom bolje informisanosti.

Ne moramo ići daleko u proučavanje historije. Napad SAD-a na Irak i sve što se dešavalo tamo, o čemu je Noam Čomski pisao u svojim knjigama pokazujući moć propagande u modernom svijetu. Serviranje priče stanovništvu s ciljem da se podrže radnje vlasti, radnje koje se inače, u normalnim uslovima nikad ne bi podržale. Od pretvaranja iračkog vladara u prijetnju čitavom svijetu, posjedovanja nuklearnog oružja, pa do miroljubive američke vojske koja se tamo bori za demokratiju dok usput vrši zločine oko kojih se digla prašina nakon što ih je sajt Vikiliks objavio.

Slično je bilo i s ostalim ratovima (Vijetnam, Jugoslavija, Libija, Sirija, danas Ukrajina). Servirale su se različite lažne priče koje su u stanovništvu budile željenu reakciju da bi rat uopšte bio moguć. Narod nije imao pristup objektivnim informacijama koje bi čitavu tu sliku predstavile u jednom drugačijem svjetlu i u najmanju ruku dovele do sumnje ili razmišljanja. Takve informacije su sigurno postojale, ali su zahvaljujući monopolu i snazi medija ostale zatrpane propagandom. Istina na kraju ispliva, ali vrijeme je nemoguće vratiti i nadoknaditi patnju koju su ljudi zbog toga proživjeli. Ono što se može je steći lekciju i ne dozvoliti da se tako nešto ponovi. Međutim, propaganda je uspjela i u tome da, uprkos priznanju da se ljudi namjerno dezinformišu kako bi ispunjavali volju vladara, svejedno ponovo uradi istu stvar i izvuče se sa skoro istim uspješnim rezultatom.

Godina 2020. mnogima će ostati upamćena po takozvanoj pandemiji (takozvanoj jer svaki put kojim se krene u istraživanje ove teme obojen je kontroverzom). Mnogi će je pamtiti po traumama i strahovima kojim su bili izloženi, ali i po medijskoj manipulaciji zbog koje je čitav taj uvježbani događaj uopšte ostao aktuelan otprilike tri godine. Analiza čitavog tog događaja zahtijevala bi jedan poseban tekst, možda i čitav esej, ali ovdje ću se dotaći jedne stvari, a to je kontrola informacija.

Sve vrijeme postojao je glavni narativ o kojem se 24/7 brujalo na svim popularnim medijima, nešto slično kao što se brujalo svojevremeno o američkim ratovima - jedan narativ, jedna priča, jedan negativac i jedno rješenje. Ipak, suprotstavljene priče su također postojale i zahvaljujući društvenim mrežama širile se puno brže nego ikad prije. Sistem je tad, naravno, upotrijebio jeftinu metodu suzbijanja istine. Umjesto razgovora i rasprave, svako suprotstavljeno mišljenje se cenzurisalo, osuđivalo ili ismijavalo, bez obzira da li ono dolazilo od iskustva prosječnog građana ili školovanog profesionalca.

Tako smo bili u situaciji gdje su ljudi pričali o propagandi tokom vijetnamskog rada, tokom rata u Iraku ili na prostoru bivše Jugoslavije, ali nisu mogli vidjeti propagandu u realnom vremenu, posvuda oko njih. Nedostatak pravih informacija kasnije je doveo do mnogih posljedica, primarno povezanih s ljudskim pravima i slobodama, ali i, kako sve više vremena prolazi, s ljudskim zdravljem koje se promovisanim i gotovo prisilnim ‘lijekom’ čini se ipak pogoršalo.

Čovjek ne može znati sve

Vrlo je teško zamisliti situaciju u kojoj znamo apsolutno sve što se može znati. Ipak, nije teško zamisliti situaciju gdje se ponašamo kao da znamo sve. Prilikom svih ovih propagandnih napada u prošlosti, ali i danas (rat u Ukrajini, klimatske promjene) ljudi često nisu bili u stanju i pomisliti da u čitavoj priči nešto smrdi, da možda nedostaju neke informacije ili da možda postoje informacije koje priči daju nešto drugačiji ton. Objektivno gledano, tako nešto stvarno može postojati. Dominantni narativ, naravno, o tome neće govoriti i suvišno je od njega to očekivati. Ali čovjek se može sam zapitati i zamisliti oko informacija koje ima i logike stvari. On ne mora odmah shvatiti i saznati sve, ali ipak može doći do saznanja da priča nije baš u redu.

Upravo to je bilo moje iskustvo s takozvanom pandemijom. Ne mogu reći da znam sve i da znam tačno o čemu se radilo, ali sigurno mogu reći da istina nije onakva kakvom su je mediji i političari predstavljali.

Kad bi se ljudi, osim što misle da ne znaju sve, tako i ponašali, puno teže bi potpali pod bilo kakav oblik manipulacije, a i pogled na život u značajnoj mjeri bi im se proširio. Ono nemoguće bi vrlo brzo postalo moguće i pojavili bi se brojni putevi do istine - ne samo jedan kojeg promoviše sistem.

Za kraj…

Nije stvar u tome ko je u pravu i čiji je stav ispravan. To je besmislen egoistički pristup, bespotrebno gubljenje vremena i nešto što nema nikakav koristan utjecaj na naš život. Stvar je u spoznaji istine i boljem razumijevanju života. Nema osobe koja ne želi bolji život. Jedini siguran način da se napravi korak ka tom cilju je da se život bolje razumije, a razumjeće se kad se jednim dijelom otvorimo za nove informacije; kad odbacimo štetne stavove koje čuvamo samo zato što su oduvijek s nama ili zato što dominantni narativ oko nas tako tvrdi.

Znanje jeste moć, ali ono što dolazi iz sistema nije nikakvo znanje nego propaganda koja ljudski rod drži u granicama u kojim može njim vladati. To su granice materijalizma gdje čovjek ne poznaje više od svog tijela i fizičkih stvari oko sebe. Iza tih granica stoji druga strana istog novčića, duhovni svijet koji čini ono što mi stvarno jesmo. To ne znači da je na nama izbor između jednog i drugog. Mi smo i jedno i drugo u ovom trenutku i ako želimo taj trenutak živjeti u potpunosti, potrebno je da na određenom nivou razumijemo i jednu i drugu sferu postojanja. Kako?

Tako što ćemo o njoj znati više.