Rat kao neprirodno stanje

Rat kao pojam danas se uglavnom predstavlja kao oružani sukob država ili grupa. Već dugo vremena neizostavno je povezan s politikom i služi za ostvarenje njenih ciljeva. Prihvatili smo ideju da su ratovi sastavni dio života i da svaku generaciju mora zahvatiti barem jedan. Uzimajući u obzir ideje o miroljubivoj prirodni čovjeka, usudio sam se zapitati da li je rat nešto što je nastalo zajedno s čovjekom, nešto što nosimo u sebi, nešto prirodno što trebamo prihvatiti ili je to neljudski čin kojem su se ljudi naučili.

Na pitanje kad su se u ljudskoj prošlosti počeli dešavati ratovi nisam mogao pronaći precizan odgovor. Jasno je da su ratovi počeli predstavljati sastavni dio života od nastanka civilizacija, ali o onome što se dešavalo prije toga vrlo je malo korisnih informacija. Tačnije, malo je dokaza koji idu u prilog tome da je čovjek oduvijek ratovao, čak i u najprimitivnije vrijeme, a oni koje imamo nisu toliko uvjerljivi, o čemu govori jedan opširan članak časopisa Scientific American.

Borba za resusre i teritoriju

Nauka kaže da su se sukobi, na koje upućuju povrede otkrivene na iskopanim skeletima, najvjerovatnije vodili za teritoriju i resurse, ali to je pogled kojeg čovjek ima zahvaljujući modernoj perspektivi. Za lovca-skupljača, kako nazivaju ljude o kojim se govori, nije imalo baš puno smisla boriti se za teritoriju i resurse. Ljudi su tad živjeli u manjim grupama i rijetko su se zadržavali na jednom mjestu, dakle, živjeli su nomadskim načinom života. Živjeli su u područjima u kojim uglavnom ima dovoljno hrane.

Negdje sam pročitao podatak da je čovjek tad imao puno više slobodnog vremena jer potraga za hranom nije zahtijevala cjelodnevan trud, što ima smisla. Sve je bilo blizu, a resursa je sigurno bilo i više nego dovoljno za sve tako da, ako je borbi i bilo, one su morale biti motivisane nečim drugim.

Sve u svemu, nalaza koji upućuju na oružane sukobe u drevnoj prošlosti svakako da ima, ali do pravih objašnjenja tih nalaza teško je doći. Samim tim, teško je porediti te sukobe s današnjim, kao i motive koji stoje iza njih. Međutim, s pojavom civilizacije stvar odjednom postaje puno lakša, a kako je civilizacija naizgled nastala preko noći, jednako brzo su se pojavili i učestali ratovi.

Ponovo isti problem

Kad se popularna nauka bavi ovim pitanjem, uglavom se u obzir uzima da je čovjek nastao evolutivnim putem. Ovo je još jedan primjer koliko je ljudsko porijeklo važno, a koliko se o njemu malo zna i još manje govori. Jer šta ako čovjek nije nastao evolutivnim putem? Ili šta ako nije nastao isključivo evolutivnim putem? Mnoge priče padaju u vodu, a otvaraju se nova vrata. Tako se i u priči o porijeklu ratova mogu otvoriti nova vrata ako se usudimo razmotriti i druge načine čovjekovog nastanka.

Brojni nalazi upućuju na to da se moderan čovjek pojavio naglo (iz evolutivne perspektive), što je čudno jer po zvaničnoj priči ispada da je pravo iz pećina počeo graditi spomenike poput piramida. Isto tako, naglo je nastala i civilizacija u Sumeru, bez značajnih uvodnih koraka. Nikakvih prelaznih faza koje su dovele do tako kompleksnog i uređenog sistema na čijoj osnovi živi i moderan sistem država. Samim tim, otvara se prostor teorijama koje govore kako je čovjek ustvari stvoren. Neko kaže božanskom rukom, neko rukom bića koja su posjedovala napredne tehnologije. Ponekad se ove dvije verzije čak i isprepliću. Taj put istraživanje ratovanja vodi u jednom drugačijem smjeru.

Priroda drevnih bogova

Ono u čemu se većina istraživača slaže jeste da se pojava civilizacije karakteriše i učestalim ratovanjem. Civilizaciju karakteriše (kako to Nacionalna geografija kaže) kompleksan način života koji se razvija u urbanim naseljima. Osim toga svaka civilizacija ima uređen sistem. U najvećem broju slučajeva bazirana je na klasnim podjelama i piramidalnoj strukturi preko koje se naređenja s vrha spuštaju do najnižeg sloja stanovništva. Na vrhu naravno stoji vladar ili vladari (apsolutna manjina), čiju volju u obliku zakona apsolutna većina mora poštovati jer vlast direktno kontroliše sistem u kojem se živi. Svaki nivo piramide odgovara onom iznad sebe i tako se vlast sa samog vrha sprovodi do dna. Na taj način je moguće ogroman broj ljudi držati pod kontrolom, tačnije moguće je čitav jedan sistem koji obuhvata i ogroman broj ljudi kao i veliku teritoriju držati pod kontrolom. Naravno, da bi sve funkcionisalo kako treba, većina s tim mora biti saglasna, što se najčešće postiže stvaranjem nekakvih zajedničkih ideala ili zajedničke odredbe za sve pripadnike sistema.

Drevna božanstva, o kojoj god kulturi da se radi, pa čak i u korijenima modernih religija, uglavnom ratove nisu smatrala problematičnim. Štaviše redovno su u njima učestvovala. I oni su, baš kao i današnji vladari, imali razloge za masovna ubijanja. Nekad je to bilo preventivno ratovanje, nekad uništavanje nevjernika ili drugačijih od sebe, nekad su to bile borbe protiv sluga đavola itd. Uvijek je morao postojati neki razlog jer se jedan takav čin, netipičan za ljudsku prirodu, morao opravdati pred ljudskim očima.

Drevna božanstva su uglavnom predstavljala muški rod, a ako se radilo o ženama, njima je dominirala muška energija (želja za kontrolom, manjak osjećajnosti, fokus na sebe, materijalizam itd.). Sva ta božanstva patila su od toga da ljude imaju pod kontrolom. Iako su ih oni, tako savršeni, stvorili, ipak ih nisu bili u stanju stvoriti da budu poslušni ili da barem budu u stanju ubijati bez da trepnu. Zbog toga su božanstva uvodila zakone, kažnjavala ljude i preko svojih podanika svim silama i manipulacijom nastojala masu držati pod kontrolom.

U ne tako rijetkim trenucima, koristili su ih kao vojsku za borbu protiv neprijatelja u krvavim ratovima. U grčkoj mitologiji Zeus je vodio olimpijske bogove i njihove saveznike u rat protiv Titana, u Starom zavjetu Bog uništava čitave gradove, ne štedeći ni žene, ni djecu, ni starce, čak ni životinje. Panteoni različitih kultura i civilizacija skoro po pravilu imaju jednog boga rata (u Grčkoj Ares, u Rimu Mars, u Sumeru Nergal, u Egiptu Montu, u Japanu Hačiman itd.). Ukoliko su čovjeka stvorila takva bića, bića koja su patila za kontrolom, dominacijom, ubijanjem, stvaranjem i uništavanjem neprijatelja kroz ratove onda nije ni čudo što je njihov proizvod naslijedio te načine rješavanja problema. Ipak, uprkos tom crnom nasljeđu, ljudska priroda, ona koju su isti ti bogovi nastojali staviti u okove, preoblikovati i prilagoditi tako da im služi, očigledno se i dan-danas odupire tom neljudskom činu.

Miroljubiva priroda čovjeka

Posmatrajući načine na koje se čovjeka nastoji staviti pod kontrolu i pripremiti za ratovanje, jasno je kao dan da čovjek nije ‘dizajniran’ da ubija, što ratovi neizbježno zahtijevaju i to u masovnom smislu. Zašto su Spartanci smatrani za najbolje ratnike drevnog vremena? Da, tu je njihov nemilosrdni fizički trening, ali osim što su tu vježbali borbene vještine, vježbali su nešto za vojsku puno važnije. Vježbali su svoj um i otupljivanje emocija. Jedna od karakteristika Spartanaca svakako je bila njihova hrabrost. U romanu Vatrena vrata Stiven Presfild opisuje bitku kod Termopila, čuvenu bitku u kojoj se tristo Spartanaca zajedno sa saveznicima suočilo s daleko brojnijom perzijskom vojskom. Među svim drugim karakteristikama tog ratničkog naroda, pisac navodi i to kako su Spartanci bili u stanju izdržati strah, izdržati sve one strahote borilišta (masakrirana tijela, rijeke krvi, smrad, gaženje po tijelima da bi se uopšte hodalo itd.) za razliku od neprijatelja, čak i od nekih saboraca iz drugih grčkih gradova koji su bivali demoralisani takvim prizorima.

Iako se radi o djelu fikcije, detaljni opisi borbi itekako imaju smisla uzme li se u obzir korišteno oružje i priroda drevnog ratovanja. Čovjeku je bilo potrebno dosta snage u raznim oblicima da izdrži silne jezive prizore. Vjerujem da se svakom normalnom čovjeku prevrće želudac kad pomisli na to kako je borilište izgledalo u ta drevna vremena, a kreativni pisci fikcije u stanju su dočarati ih modernom čitaocu.

Trening je u drevna vremena morao čovjeka okrenuti priotiv prirode i izvući ga iz te bitke kao pobjednika. Čovjek je morao pronaći razlog da opravda to što će drugom čovjeku s neprijateljske strane raskomadati tijelo ili unakaziti lice. Ne samo to, trening ga je morao pripremiti da u takvim trenucima ne reaguje emotivno, da isključi razum i ne postavlja moralna pitanja. Jer ako to uradi, vjerovatno će biti sljedeća žrtva. I to je tačno. Najbolji vojnici (najbolje ubice) su oni koji ne osjećaju ništa i koji ne postavljaju nikakva pitanja. Vojska i vojna obuka upravo tome i služe.

Moderni načini ratovanja vojnicima su donekle olakšali muke izbjegavajući direktno suočavanje s prizorima koji bi u njima pobudili ljudska osjećanja. Uvođenje borbi na daljinu poštedjelo je vojnike krvavih prizora, iako ne u potpunosti. Pilot aviona je bombama mogao ubiti i raniti na stotine civila, vjerovatno i na puno brutalniji i strašniji način nego bilo ko u prošlosti, ali puno će lakše to podnijeti iz zraka, daleko od tih strahota.

Da je čovjek predodređen da ubija, ne bi mu bila potrebna tolika priprema za taj, naizgled vrlo jednostavan čin. Kroz toliko godina, toliko usavršavanja, toliko discipline, toliko ‘junačkih’ priča i svega ostalog, čovjek još uvijek nije pretvoren u bezosjećajnog ubicu i najvjerovatnije da nikad i neće jer mu to nije u prirodi. Naravno, načini na koje ga se nastoji pretvoriti su puno suptilniji i puno razrađeniji, vjerovatno i uspješniji nego prije, ali ljudska priroda ipak i dalje odolijeva i vojna obuka još uvijek ima dosta muka u pretvaranju ljudi u ‘prave vojnike’, tačnije u monstrume.

Dakle, čovjeka je potrebno pretvoriti u ubicu, jer on to po prirodi nije. Da jeste, vojska bi bila skoro pa bespotrebna. S druge strane, ako čovjek vidi drugog čovjeka u nevolji, skoro po pravilu će osjetiti nagon da pomogne. Ili da lično nešto uradi ili da potraži nekog ko može pomoći - uglavnom, težnja za pomaganjem i doprinosom drugima je čovjeku urođena i zajednička je za sve ljude bez ozbira na naciju, religiju, boju kože ili neku drugu klasu po kojoj danas dijelimo ljude. Možemo li zamisliti da idemo na nekakav trening gdje nas uporno uče tome kako moramo imati neke osjećaje prema djetetu koje se izgubilo, prema bolesnom, siromašnom ili nekoj uplakanoj ženi. Zvuči smiješno. Zašto? Zato što je to dio naše prirode i jednostavno se podrazumijeva. E sad uporedimo to s vojnom obukom i pripremom za robotsko ponašanje i bezosjećajno ubijanje. Mislim da se može reći da ono što se čovjeku bezuspješno nameće već hiljadama godina ne čini dio njegove prirode, ali vjerovatno trebamo pitati političare.

Izvor problema

Zahvaljujući piramidalnoj strukturi društva, većina ideja i naređenja dolazi sa samog vrha. Često je dovoljan jedan čovjek da se sprovedu određene mjere među stanovništvom. Jedan čovjek ima mogućnost da milione pošalje u rat. Da li još uvijek neko vjeruje da rat nastaje tako što prosječan čovjek zauzet svakodnevnim poslom, neki seljak koji čuva ovce u miru na popodnevnom suncu, neka majka koja gleda kako joj dijete odrasta, da ti ljudi, eto onako, iznenada dođu na ideju da se okupe i masovno ubijaju drugu grupu ljudi koja manje-više živi iste živote kao i oni? Ratove pokreću ljudi na pozicijama moći. Tih pozicija moći ima više, na različitim nivoima. Jedan od nivoa je svakako država ili nekad carstvo, dakle jedan politički centar. Postoje i drugi centri moći, ali nema potrebe dodatno širiti priču. Dovoljno je napomenuti da podsticaj za rat dolazi s vrha piramide, bez obzira da li taj vrh bio u nekakvoj magli ili kristalno jasno vidljiv.

Iako ljudi na pozicijama moći ugovaraju, planiraju, započinju i vode ratove, neko ipak mora odrađivati prljavi posao. Upravo tome i služi vojska sa svojim vojnim treningom koji ljude obučava da budu što bolje i hladnokrvnije ubice. Može se to uljepšavati na ovaj ili onaj način, ali konačan cilj i svrha svake vojske, a tako i vojnika je da učestvuje u ratu, što u najvećem broju slučajeva podrazumijeva oduzimanje života drugim ljudima. Naravno, o vojsci se ne priča na taj način jer je ljudi nikad ne bi prihvatili. Zato se priča o junacima, o odbrani države, o stranim neprijateljima, osvajačima, teroristima, o časti i ostalim motivima koji bi trebalo da opravdaju pripremu, a na kraju i sam čin krvoprolića i oduzimanja života.

Kad bi ljudi malo razmislili glavom i kad bi imali hrabrosti suprotstaviti se uobičajenom načinu razmišljanja, vrlo brzo bi shvatili da učestvovanjem u bilo kakvom ratu ne služe nikakvom idealu nego pojedincima koji taj rat vode. Rata ne bi ni bilo kad niko ne bi želio držati oružje. Međutim, manipulacija masama je već dugi niz godina i vijekova uspješna s tog aspekta i zbog toga imamo stanje kakvo imamo.

Rat je čovjeku nametnut, ali on i dalje ima mogućnost da ga odbije. Problem je samo što mnogi toga nisu svjesni i vjeruju da je rat nešto što se dešava pa se tako nadaju da će njihova generacija biti iznimka. Ne pokušavam nekom reći šta da radi kad rat već izbije i kad mu neprijateljski vojnici zakucaju na vrata. Tad smo već prešli stabilnu fazu o kojoj govorim. Kad dođe pet do dvanaest i kad je život direktno ugrožen, tad svako djeluje u skladu s onim što osjeća, a uglavnom se osjeća loše. Ipak, dok smo u fazi relativnog mira, dok imamo vremena i prostora da razmišljamo, da analiziramo, čak i spriječimo neke buduće sukobe, trebamo rat pogledati onakvim kakav stvarno jeste - neljudski čin koji je čovječanstvu nametnut i koji nikako nije u skladu s čovjekovom prirodom.

Srž same srži

Činjenica je da su ratovi uspješni zbog čvrste vlasti i kontrole u kojoj naređenja dolaze od vrha i spuštaju se prema dnu dok svako poštuje nadređenog. Ipak, vrijedi postaviti pitanje gdje je prava srž. Šta stoji iza političara, finansijera, tajnih društava i svih ostalih ljudi? Koji cilj i koji motiv? Naravno, teško je dati tačan i precizan odgovor na ovo pitanje. Neki će reći da je iza svega vanzemaljska ruka ili ruka nekih razvijenih bića, vjerovatno onih koji su i stvorili ljudski rod. Neki će reći da je sve djelo đavola. Ima i onih koji će jednostavno reći da su ljudi zli.

S obzirom da je više od 99% našeg svijeta energija, dakle neki nefizički spektar, nemoguće je tu sferu života ignorisati ukoliko želimo dobiti pravi odgovor. Ljude pokreće ljubav, ali u jednom širokom spektru kojeg mi, limitirani fizičkim iskustvom, vrlo vjerovatno ne možemo doživjeti na pravi načim. Ipak, čak i ovako svi znamo koliko ljubav ili druge pozitivne emocije doprinose našem zdravlju, razvoju, naprektu i življenju uopšte. Svaki čovjek prirodno teži tome i to je ono što bismo mogli nazvati ljudskim. To je ono što podržava život, obogaćuje ga i daje mu smisao. Ako pogledamo ljudski rod, to je stanje u kojem najbolje funkcioniše.

Međutim, na jednom nižem nivou, tamo gdje vladaju niske emocije poput straha, ljutnje, mržnje i svega ostalog što vodi uništenju fizičkog života, tamo očigledno vlada nešto neljudsko - energija koja nije kompatabilna s ljudskim životom i koja rađa ideje poput ubijanja i ratovanja. Da li je to onaj spektar o kojem govore religije i mitovi iz prošlosti kad spominju demone? Jer čovjeku bi u prirodnom stanju morao učiniti više neljudskih koraka da bi uopšte došao do prilike da formira vojsku i krene u rat. Potrebno je napraviti organizovan sistem koji ograničava slobodu, zatim je potrebno okrenuti ljude u tom sistemu protiv nekih drugih ljudi i predstaviti ih drugačijim. Nakon toga, potrebno je tim ljudima isprati mozak do te mjere da ne postavljaju pitanja, a i kad postave da ih besmislen odgovor zadovolji. I na kraju, potrebno je uopšte doći na ideju da se problem rješava ubijanjem drugog bića, posebno u situaciji kad svega ima dovoljno za sve. Korak dalje predstavlja masovno ubijanje ili rat. Čovjek koga pokreće ljubav nije u stanju izvesti sve ove laži, nametanje stavova, uskraćivanje sloboda i upraljanje tuđim životima. Uostalom, zapitajte se i sami da li biste bez trunke osjećajnosti mogli ispuniti svaki od ovih koraka.

Takva pokretačka sila je ispunjena strahom, a možda i sama predstavlja strah. To vidimo i po ljudima. Ako bilo kad urade nešto loše, urade to u stanju rastrojenosti i niskih emocija koje su direktno uslovljene nekom vrstom straha. Predavanje toj negativnoj energiji ljude pretvara u čudovišta koja su u stanju činiti nepojmljive stvari za zdravog, slobodnog i osjećajnog čovjeka. Na koji se način ta energija prenosi na čovjeka? To je već jedno široko pitanje, a ovaj tekst je svakako već dovoljno dug.

Za kraj…

Njegovanje onog što je ljudsko, onog što podržava život, što mu doprinosi, što izaziva ugodan osjećaj - tome nas niko ne treba učiti, s tim smo se rodili i svi vrlo dobro znamo šta je to što nas čini sretnim, ispunjenim, ponosnim, vrijednim itd.

A rat? Rat je sredstvo ostvarenja ciljeva onih koji služe jednoj drugoj sili. Sili koja je suprotstavljena onome što kao ljudi smatramo životom. Ideja za rat podstaknuta je energijom koja ne podržava život jer ga njen cilj uništava. U takvu energetsku spiralu je vrlo opasno upasti, a vidimo da se čovjek danas neprestano gura u nju. Strah je naizgled posvuda oko nas. Strah od ljudi druge nacije, vjere, boje kože, strah od virusa, strah od tuđeg mišljenja - u suštini sve je to strah od smrti zbog kojeg ljudi sebi i drugima čine raznorazne štete stvari. Zašto ako život uslovljen strahom ne može trajati? Zato što je upravo to želja onih na pozicijama moći. Sva sreća da ipak svako ima mogućnost na izbor i da prava pozicija moći nije predsjednička stolica nego čista duša i um svjestan onoga što se oko njega dešava.