Sistem je (ponovo) zakazao

Ne želim ići u detalje tragičnih događaja koji su potresli naš prostor ove godine. Ono što ih je sve pratilo je komentar da je sistem zakazao. Naravno da je zakazao, ali zar je to nešto novo? Koliko je puta već zakazao i koliko će još puta zakazati? Ljudi to brzo zaboravljaju i onda se iznova čude. Brzo zaborave da se neka tragedija uopšte desila sve dok se ne desi nova. Tad se ponovo sjete da sa sistemom možda nešto nije u redu. Koliko ljudi ovog trenutka proživljava nekakvu traumu ili nasilje zbog tog zakazivanja? To nije važno. Važno je da sistem ne zakazuje kad se radi o političarima i da oni ne trpe nasilje. Potrebno je podsjetiti da nije stvarnost samo ono o čemu izvještavaju mediji.

Ako se nasilje indirektno podstiče, kako se može očekivati miroljubivo društvo? Policija i čitav sistem sigurnosti imaju jedan primarni cilj u kojem nipošto ne smiju zakazati i složićemo se rijetko kad, ako ikad, zakazuju. To je zaštita vlasti, tačnije zaštita političara od naroda. Vrlo se teško sjetiti nekog burnijeg protesta u Bosni i Hercegovini, a ako i uspijemo, još se teže sjetiti nekog u kojem policija nije bila prisutna ili je čak, zamislite fantaziju, bila na strani demonstranata. Tu nema zakazivanja čak ni u ostatku svijetu. Ako neko direktno zaprijeti političaru, vrlo brzo će biti pronađen i vjerovatno sankcionisan. Ako se političar nekog ili nečega plaši, uvijek na raspolaganju ima policijsku pratnju i zaštitu. Važi li i približno sličan tretman za građane? Naravno da ne. Posao koji policija radi za građane je posao koji mora raditi kako bi narod nastavio vjerovati da su oni tu zbog njih.

Osim posljedica nasilja potrebno je razmišljati i o uzrocima. Borci za slobodu i prava uglavnom su fokusirani na posljedice problema. To su situacije koje zovem ‘pet do dvanaest’ u smislu da preventiva više ne dolazi u obzir jer je nekom direktno ugrožen život i treba reagovati. To je svakako potrebno jer ne možemo se vratiti kroz vrijeme i ispraviti uzroke. Potrebno se prilagoditi i improvizovati kako bi se posljedice riješile. Međutim, ne može se ni ostati samo na posljedicama jer tako ničim ne sprječavamo slične scenarije u budućnosti. Pravo rješenje podrazumijeva potragu za izvorom. Ne znam da li ljudi vjeruju da izvora nema, da je sve u zloj ljudskoj prirodi ili da se nasilni ljudi i psihopate jednostavno rađaju i da ništa izvan ne utječe na njihovo ponašanje, ali ako vjeruju trebali bi analizirati to uvjerenje. Jer danas postoje djeca koja će za nekoliko godina, ako se nastavi živjeti na isti način, postati kriminalci i ubice. Pita li se neko zbog čega?

Svi društveni problemi, ako se prokopa dublje i počne pratiti trag loze do samog korijena, vode do srži sistema. Ta srž, između ostalog, podstiče nicanje kriminala. Pošto mnogi ljudi u raspravama o problemu ne zalaze dovoljno duboko, imaju stav da kriminal nikad ne može nestati i da je stanje koje imamo normalno. Uvijek je bio prisutan i uvijek će biti. Ipak, malo dublje leži drugačiji odgovor: Ne mora tako biti. Uslovi života koji čovjeka neprestano drže u režimu preživljavanja i neznanje o osnovnim životnim pitanjima (svrha postojanja, duhovna sfera svijeta i čovjeka, emocije itd.) dovode do toga da ljudi uglavnom žive daleko ispod svog potencijala, da osjećaju da im nešto nedostaje, da se osjećaju izgubljenim i nedovoljnim. Sve to gura ih u provaliju niskih emocija gdje rješenja traže u porocima, nasilju i sličnim destruktivnim praksama kako za sebe tako i za druge. Niko sretan i ispunjen neće pribjeći nasilju, a ako sistem želi iskorijeniti nasilje, trebao bi to imati u vidu.

Ako želimo misliti na duže staze i spriječiti da ljudi izrastaju u takve osobe, pažnja se mora skrenuti na srž sistema, tačnije pravila, uvjerenja, stavove i principe po kojim se živi i po kojim se organizuju države širom svijeta i sve u njima. To je sistem. Bilo da se radi o siromaštvu, nasilju u porodici, bilo kojem obliku diskriminacije, ratovima, nacionalizmu - sve to prije ili kasnije vodi do sistema kao šablona na kojem je bazirana moderna civilizacija. Uslovi života igraju vrlo važnu ulogu. Problem današnjeg društva je što smatra da su moderni uslovi u civilizaciji prirodni i da se kao takvi ne mogu mijenjati. Nisu. Prirodni uslovi su u prirodi i prirodni zakoni se ne mogu mijenjati. U civilizaciji važe smišljena vještačka pravila i ako ih počnemo gledati kao takva, vrlo brzo će nam postati jasno koliko su ustvari štetna i usmjerena protiv čovjeka.

Sistem nije zakazao samo sad, u jednom trenutku, on je po prirodi takav. Tragedije koje šokiraju stanovništvo samo pokazuju pravo stanje koje se nažalost brzo zaboravi. Stanje sistema u kojem se živi i koje se šutnjom i pristankom svakodnevno podržava.