Izmjeriti vrijednost ljudskog bića

Organizovanost, predvidljivost i kategorizacija su neke od karakteristika sistema u kojem živimo danas. To su neke robotske karakteristike o kojim sam već govorio, a koje osim što čovjeka ukrašavaju raznoraznim naljepnicama koje govore da li je dobar, loš, da li sluša autoritete itd. čovjeku određuju i njegovu vrijednosti. Da bi se nečemu mogla odrediti vrijednost moraju postojati nekakvi kriteriji. Pa kakvi su onda kriteriji današnjeg društva oblikovanog vještom rukom sistema?

S obzirom da sistem brine u prvom redu za sebe, vrijednost čovjeka raste što manje on ugrožava sistem i što mu više doprinosi. Pa tako čovjek koji zarađuje novac (od čije zarade sistem uzima dio), što samim tim znači učestvovanje u razvoju sistema, smatra se vrijednijim od onog koji ne zarađuje. Onaj koji zarađuje više smatra se vrijednijim od onog koji zarađuje manje. Vrijednost čovjeku raste i ako poštuje vrijednosti koje poštuje sistem. Pa tako čovjek koji poštuje zakon vrijedi više od onog koji ne poštuje. Čovjek koji promoviše neku ideju koja doprinosi rastu sistema (svjesno ili nesvjesno) također vrijedi više od onog koji promoviše ideju koja šteti sistemu (ali ne nužno i ljudima). Naravno, niko ne bi prihvatio sistem stavljati iznad sebe kad bi bio svjestan svojih radnji ili njihovih posljedica, ali pošto mnogi ljudi nisu, imamo to što imamo. Ali pravo je pitanje zašto nisu svjesni?

To ne znači da su ljudi glupi, da nemaju talente, da su bezvrijedni i da nemaju mogućnost razmišljati vlastitom glavom. To samo znači da su prihvatili određene ideje koje su im formirale stavove i percepciju svijeta, stvorili su filter kroz koji posmatraju život. Oni čak i ne znaju da imaju taj filter i onda se i ne može očekivati da ga promijene, čak i ako im on šteti, što se uglavnom dešava. Tek kad postanu svjesni da imaju taj filter, mogu ga svjesno promijeniti onako kako žele.

Zbog toga čovjek rijetko razmišlja o stavovima kao što je ovaj: što čovjek zarađuje više novca, to više vrijedi jer to znači da većem broju ljudi služi. To ne mora biti slučaj i često nije slučaj, posebno kad se radi o ljudima koji su direktno vezani za sistem kao što su političari ili vlasnici i članovi moćnih kompanija. Oni tako stvaraju narativ da se sve što se radi za sistem, ustvari radi za ljude, što nije tačno. Jer ljudi nisu onakvi kakvim ih sistem smatra, a smatra ih robotima ili bićima koja treba da postanu što sličnija robotima.

Tako se i određivanje cijene svakom pojedincu može povezati s njegovim doprinosom ljudima, tačnije sistemu. Ali to se odnosi samo na doprinos koji društvo oblikovano sistemom smatra validnim. Jer sistem smatra da među ljudima postoje bolji i gori. Kao u evoluciji, bolji će pogaziti gore i izdvojiti se, a tako i dobiti nagradu koju sistem daje. Ako potpuno ignorišemo ljudsku prirodu i neke stvari koje su nama svojstvene kao bićima, onda će ova tvrdnja imati smisla i proći će bez kritike. Ali ako postupimo ispravno i pogledamo drugu stranu priče, vidjećemo da među ljudima ne postoje bolji i gori, te da su ta stanja uslovljena sistemom koji ohrabruje gaženje i isticanje samo određenog broja individua. Hajde da zaronimo malo dublje u tu priču.

O ljudskoj prirodi sam već detaljnije govorio, tako da se ovdje neću zadržavati previše na tome. Reći ću samo da svi ljudi imaju neograničen, što znači jednak potencijal. Svi ljudi imaju ono što zovemo talentima i strastima, dakle, ljubav i pokretačku silu da rade određene stvari koje neizbježno doprinose drugim ljudima. Međutim, ljudi isto tako neizbježno žive u zajednicama i interakciji s drugim ljudima. U normalnim uslovima ta zajednica služi ljudskim potrebama, u skladu je s ljudskom prirodom koja zahtijeva mogućnost izražavanja talenata i potencijala bez uslovaljavanja. Ali kad zajednica iz nekog razloga zanemari ljudsku prirodu, zanemari dobrobit pojedinca i fokusira se na nešto vještačko - u primjeru današnjeg sistema na sam sistem ili ogranizaciju - onda pojedinac pati.

Borba za prevlast jačih nad slabijim nije nešto što je zdravo za ljude. To nije prirodno jer po pravilu izaziva loš osjećaj, kako kod gubitnika, tako i kod pobjednika. Jer pobjednik sebe smatra ugroženim ili nemoćnim dok ima prepreku u drugim ljudima pa ih mora pobijediti da bi se oslobodio tog osjećaja. S druge strane, ljudima su svojstveni emaptija, saosjećajnost, brižnost, povezanost, a gaženje drugih ne može ići zajedno s mogućnošću da se osjete emocije ljudi s kojim smo u interakciji. Naravno, kad se efektom neke sile ili pravila života osjećaji povezanosti s drugim bićima ozbiljno priguše ili čak eliminišu, onda ti pojedinci nemaju problem da gaze druge i nanose im bol kako bi zadovoljili svoje želje i ostvarili ciljeve.

Ono što je najvažnije u ovom tekstu jeste to da kriteriji po kojim danas određujemo vrijednost čovjeka jednostavno nisu validni ukoliko se pogleda šira slika, slika koja nadilazi sistem u kojem živimo (narativ, uvjerenja i vrijednosti koje se najviše promovišu). Štaviše, ako se pogleda ta šira slika, onda shvatimo da je besmisleno uopšte pričati o vrijednosti individualnih ljudskih bića. Jer svi imaju jednak i bezgraničan potencijal, svi imaju prirodnu želju da ga ispolje i to bi radili kad ne bi bili limitirani štetnim uvjerenjima koja dolaze iz centara koji organizuju društvo. U normalnim uslovima, potreba za određivanjem vrijednosti ljudi bi jednostavno bila nepojmljiva jer svako radi ono što radi i njegova individualnost kao i proizvodi te individualnosti u fizičkom svijetu su ono što je vrijedno poštovanja. Danas se dešava upravo suprotno. Individualnost se smatra nepoželjnom jer narušava predvidljivost i organizovanost sistema dok djelovanje u skladu s krdom ili mnoštvom donosi nagrade jer tad pojedinac ne predstavlja problem u organizijiciji društva. Kontroliši gomilu i kontrolišeš svakog pojedinca.

Svjestan sam da živimo u određenom sistemu od kojeg se ne možemo izolovati, a sve i da možemo ne moramo jer postoje tu i dobre strane. Međutim, postoje i neke veoma opasne kao što je određivanje vrijednosti pojedincu koje ne moramo prihvatiti i vjerovatno nećemo ukoliko proširimo vidike i shvatimo da je svijet puno veći od granica sistema. Možda se neko zapita i šta leži iza tih granica. Ono što sigurno leži je ljudska priroda i istina o onome ko smo. Iako se ta istina ne može svesti na jednu rečenicu, ona ipak sadrži činjenicu da imamo neograničen potencijal koji se kod različitih individua ispoljava kroz talente i strasti prema određenim aktivnostima. To je ono što nas čini neograničeno vrijednim. Ukoliko ste ovo prvi put čuli, dobro zapamtite. Ukoliko ste je već negdje čuli, onda je ovo potvrda da je ona istinita ili barem vrlo blizu istini.

Niko nema pravo drugim govoriti da ne vrijede ili da vrijede manje. Ta pravila limitirana su sistemom gdje se mogu opravdati, ali za sve nas koji svijet posmatramo u širem aspektu i posmatramo čovjeka kao jedno moćno biće, a ne kao lutku u lutkarovim rukama, to opravdanje neće važiti. Svi mi vrijedimo zbog toga što postojimo, a s tim postojanjem nosimo i ogromne mogućnosti da uljepšamo vlastiti život i iskustva kao i živote i iskustva drugih ljudi. Taj potencijal neko izvana može zaključati i zabraniti pristup, ali samo ako mi to prihvatimo. Original ključa je u našim rukama.