Kojem izvoru informacija danas vjerovati

Povjerenje u nešto ili nekog

Jedna stvar koju sam primijetio kod sebe, ali i drugih ljudi je da imamo potrebu da uvijek imamo nešto, neki izvor ili nekog kome vjerujemo. To se ne odnosi samo na informacije koje čovjek prima iz medija nego generalno u životu. Mi neizbježno nekome ili nečemu vjerujemo. Vjerujemo da je neki način pravi način, da je neka hrana dobra, da se smijemo izložiti riziku u određenim situacijama, vjerujemo da nas neki ljudi neće povrijediti, vjerujemo da će nam neki ljudi govoriti istinu itd. Jednostavno, život baziramo na tome jer je nemoguće provjereno sve znati i tačno predvidjeti. U samo jednom danu, većina naših akcija biće bazirana isključivo na povjerenju.

Zato sam se jednom zapitao, šta bi bilo kad ne bismo nikome i ničemu vjerovali? To je bila vrlo teška situacija za zamisliti pa sam pomislio i kako je nemoguće nikome i ničemu ne vjerovati, pogotovo ako zađemo u suštinska pitanja postojanja. Ali to nije tema ovog teksta. Naša potreba ili priroda da uvijek vjerujemo u nešto, prebacila se i na vjerovanje u informacije koje primamo o svijetu, o životu i svemu što se dešava oko nas. Te informacije kao djeca dobijamo od roditelja i u školi, kasnije možda na fakultetu, a onda iz okoline i okruženja u kakvom provodimo najviše vremena, kao i kroz vrstu medija kojim svjesno ili nesvjesno najviše vjerujemo. Šta kad bi se ispostavilo da su skoro sve informacije koje smo dobili iz tih centara bile lažne? Dok sebi postavljamo specifična pitanja u vezi tih laži, sigurno da ćemo kad-tad osjetiti određenu vrstu zaprepaštenja, frustracije, a možda i straha. Pomisao da živimo u laži iz nekog nas razloga uznemiruje. I to ne treba čuditi. Koliko je tu laži, a koliko istine zavisi od slučaja do slučaja. Smatram da dosta toga nije nužno lažno, koliko je nepotpuno i iskrivljeno, ali ne bih se iznenadio da i laž zauzima krupan procenat.

Glavni izvori informisanja

Jasno je da informacije čovjeku pomažu da se snađe u svijetu ili bolje rečeno u stvarnosti u kojoj živi. To su informacije koje bogate naše znanje, pomažu nam da koristimo naše sposobnosti, donosimo odluke koje će nas voditi nekom boljitku itd. To je potpuno normalno očekivanje. Ipak, danas živimo u vremenu kad informacije gube tu ulogu. Možda je tako bilo i godinama unazad, ali to nije ni važno za ovu priču. Ono što imamo sad je gomila informacija kojom je čovjek zatrpan, a koja u sebi sadrži dosta kontradiktornosti. Ta kontradiktornost stvara zbunjenost o kojoj ću nešto više reći malo kasnije.

Glavni izvori iz kojih čovjek danas crpi informacije su mediji. O medijima bi se moglo reći puno, ali ovdje ću navesti samo ono najvažnije, a tiče se njihove uloge na papiru. Uloga informacije koja se prenosi putem medija, prema Dušanu Slavkoviću i njegovoj knjizi Uvod u novinarstvo, je da obavijeste javnost o činjenicama koje podstiču ljude na društveno korisne akcije, da vaspitavaju, odnosno obrazuju i razonode. Osim toga, on navodi, što bi svako i očekivao, da lažne, iskrivljene ili osakaćene informacije jednostavno ne dolaze u obzir kad se radi o novinarstvu. Cijene se istina i objektivnost. Kad pogledamo onako površinski, nama se čini da moderni mediji, kako svjetski tako i lokalni, rade upravo to. Ali to nije baš tako. Bez da idemo previše duboko u analizu modernih medija, mi možemo primijetiti neke stvari koje mogu s pravom izazvati sumnju u ispravnost njihovog posla.

Neko tu ne radi svoj posao

S razlogom moderne medije nazivam propagandnim centrima. Za primjer možemo uzeti aktuelni sukob Rusije i Ukrajine. Mediji na svjetskom nivou su oko te teme podijeljeni. Jedni navijaju za Ruse, drugi za Ukrajince. Mediji ne bi smjeli navijati, barem ako slijedimo ono što stoji na papiru. Oni će, naravno, i reći da ne navijaju nego da izvještavaju onako kako jeste. Vrlo je važno ovdje spomenuti da neki mediji možda stvarno tako misle, ali da problem leži u izvoru kojem oni vjeruju. Jer ne može svako otići u Ukrajinu da priča kakva je tamo situacija. Sve informacije koje oni proslijeđuju, dobijene su iz nekih izvora na koje prosječan čovjek malo ili nimalo ne obraća pažnju. Jer ne može neki medij reći ovo ili ono; govore ljudi, a mediji prenose.

Vratimo se na temu. Ako imamo dva centra koji izvještavaju o određenim dešavanjima, ako oba za sebe tvrde da rade ispravan posao, a jedni za druge govore kako šire propagandu, ako oko iste stvari izvještavaju na dva različita načina, tačnije ako su oko iste stvari njihove informacije suprotstavljene, onda znači da neko tu u najmanju ruku griješi, a s pravom možemo pomisliti da laže i manipuliše. Konkretan primjer može biti priča o biolaboratorijama u Ukrajini. Ruski izvori kažu da ti laboratoriji postoje, zapadni kažu da ne postoje. Ali istina je jedna. Međutim, za ovaj tekst, nije važno na kojoj je strani istina. Važna je činjenica da mediji otvoreno pokazuju da im objektivno izvještavanje nije primarna uloga nego širenje narativa koji odgovara onim koji ih kontrolišu.

Zapadni mediji će informacije koje dolaze iz ruskih medija ili onih koji navijaju za Rusiju, označiti kao lažne ili pristrasne. Dakle, otvoreno će reći da mediji imaju moć, ali i praksu da daju lažne informacije, iskrivljuju pravo stanje stvari, preuveličavaju, ističu samo ono što im odgovara itd. Ako neko vjeruje tim medijima, prihvatiće njihovu priču bez razmišljanja. Međutim, čovjek se može pitati šta iste te zapadne medije sprječava da rade isto što govore da rade ruski. Naravno, ista priča važi za obje strane, iz koje god perpspektive da gladamo. Što znači, neko od tih medija laže, iskrivljuje ili jednostavno daje pogrešne informacije. Čovjek može reći da su to zapadni mediji, može reći da su ruski, a može reći da su i jedni i drugi (što je najvjerovatnije istina ili barem najbliže istini).

Nešto puno važnije

Neki ljudi će možda reći da ova manipulacija informacijama i nije toliko važna, ali ako shvatimo moć informacije ili još bolje, moć propagande (što ustvari i jeste ovo što danas nazivamo medijskim izvještavanjem) onda će nam biti jasno koliko je važno zauzeti stav koji je najbliži istini. Ovdje neću puno govoriti o propagandi, ali ako nekog interesuje ta tema preporučujem knjigu Propaganda Edvarda Bernajsa koji je prije nekih stotinu godina pričao o moći da se kontrolišu mase, njihovo mišljenje, percepcija, a samim tim i stavovi i postupci. Prije stotinu godina! Bez interneta i mogućnosti da se informacije u sekundi šalju preko čitave planete. Ta moć danas je neuporedivo veća. Uglavnom, ono što je najvažnije znati u vezi propagande jeste da se uz njenu pomoć oblikuje mišljenje stanovništva, a s mišljenjem dolaze i stavovi oko beznačajnih, ali i jako značajnih stvari u životu. To znači da društvo, a i pojedinac, više ne misle svojom glavom nego to za njih obavljaju centri iz kojih dolazi propaganda. To znači da ti centri određuju šta će ko raditi. To je puno moćniji način kontrole od upotrebe sile jer ljudi čak i ne znaju da se njima upravlja, a kad malo o tome razmisle, interesantni pogledi na svijet i ono što zovemo demokratijom će nam se otvoriti.

Kontradiktorne informacije, informacije koje bude strah, paniku; koje upućuju sad na jedno, sutra na drugo; sve to stvara zbunjenost i nemoć kod stanovništva, a poslije dolazi ono što je Robert Maloun, američki biohemičar i ljekar, nazvao psihozom masovne formacije. Taj sam termin spominjao u ovom tekstu. U suštini, psihoza masovne formacije prestavlja određenu vrstu hipnoze pod koju čovjek potpada prilikom obasipanja brojnim informacijama koje stvaraju zbunjenost i strah. Pod tom hipnozom, čovjek slijedi autoritete i prihvata njihova rješenja kao i cijenu tog rješenja, a najveći problem je što upravo ti autoriteti i oblikuju informacije koje su ljude dovele do tog stanja. Dakle, to je klasična prevara i zamka u koju društvo često upada.

Rješenje je u nama

Vidimo da informacija ima ogromnu moć i da vrlo lako neopreznog čovjeka može dovesti u stanje u kakvom sigurno ne želi biti, a to je stanje gdje radi on što drugi žele da radi. To što nismo svjesni toga možda čini da se ne osjećamo loše, ali kad jednom otvorimo oči za to, sigurno nam neće biti drago padati pod hipnozu nekog ko to namjerava zloupotrijebiti. Kako onda odabrati pravi put, pravi centar pažnje jer čovjek danas jednostavno ne može izbjeći tu štetnu poplavu informacija koje nemaju za cilj da ga informišu nego da ga zbune? Tako što će čovjek napraviti filter koji će značajan dio informacija koje imaju ovu malicioznu ulogu odvojiti od onih koji mu stvarno služe. Ali kako doći do toga?

Postoji jedna stvar koju kao i mnoge stvari koje se tiču nefizičkog ili duhovnog u modernom svijetu čovjek olako odbacuje. To je intuicija. Prije nego što zakolutate očima, dozvolite da malo pojasnim. Intuicija je nešto što svako od nas nosi sa sobom i svako od nas ima. To je nešto svojstveno čovjeku. Kod nekih ljudi taj je osjećaj izraženiji, kod nekih skoro nepostojeći, ali svima je to potencijalni oslonac. Neko to zove intuicijom, neko osjećajem, neko glasom - nije za svakog isto. Intuicija možda ne može razvezati priču kao neki novinari ili političari pa reći šta se tačno dešava u svijetu, ali može filtrirati informacije. Zahtijevaće to trud i vježbu jer mnogi od nas zbog materijalističkog sistema u kojem živimo negiramo ovakve stvar ili umanjujemo njihovu važnost. Ali kome čovjek istinski može vjerovati više nego sebi i onome što se dešava unutar njega/nje. Mnoge odluke koje donosimo u životu baziramo na tome, ali o tome ne pričamo puno, možda čak i ne razmišljamo, ali jednostavno znamo da je nešto dobar izbor. Vjerujem da smo svi barem jednom bili u takvoj situaciji. E sad se možemo pitati šta je to. Je li to intuicija? Taj glas ili osjećaj u nama koji nam govori koji je pravi put? Ja vjerujem da jeste.

Iako možda ne možemo istog trena saznati da li je neka informacija lažna, da li nam donosi išta dobro, da li je tu samo da nam izazove istrah ili šta već, ukoliko nas to potresa ili nam ne da mira, siguran sam da malo vremena u samoći, možda neki mali razgovor sa samim sobom i istina će doći. Ne u obliku riječi nego osjećaja. Možda je i to jedan od razloga što se čovjek uporno tretira kao mašina i što se podstiče da tako funkcioniše. Tako otupljuje osjećanja koja su vrlo bitan dio našeg postojanja, o čemu sam govorio u tekstu o ljudskoj prirodi. To je ono što smo mi i to ne smijemo ignorisati ukoliko želimo saznati više o sebi, ali i o svijetu u kojem živimo.

Ne vjerujem da nas naši osjećaji mogu lagati. Može to površinski ili na prvi pogled izgledati kao nepouzdan oslonac, ali vjerujem da u nekoj široj slici, ipak su nepogrešivi. Možda može zvučati kako oslanjanje na intuiciju predstavlja nešto što se kosi sa zdravim razumom, ali Karl Gustav Jung, švicarski psihijatar je povodom toga rekao nešto veoma interesantno:

Intuicija ne označava nešto što je suprotno razumu, nego nešto što je izvan granica razuma.

Kad prihvatimo limitacije razuma onda ćemo bolje razumjeti i vjerovatno se više oslanjati na naše osjećaje. To je jedan malo drugačiji pristup stvarima koji bi, vjerujem, mnoge oslobodio straha i panike koji ih podstiču da čine stvari koje ne žele i zbog kojih traže izgovore i opravdanja sami pred sobom. Usudite se stvari dovesti u pitanje. Umjesto medija, pitajte sebe.