Možemo li bez ratova

Prosječan čovjek u jednoj od iole razvijenijih država vjerovatno smatra da su ratna vremena u modernom dobu veoma rijetka pojava i da je ono najgore ostalo samo dio historije. Činjenica je da su se u prošlosti vodili krvaviji sukobi, ali daleko je od istine da je moderno vrijeme oslobođeno takvih scenarija.

To što ratovi nisu pojedincu pred nosom, ne znači da se ne vode negdje na ‘problematičnim’ dijelovima planete. Na Vikipediji postoji članak o ratovima i manjim oružanim sukobima koji traju i dan danas. Neki su počeli još sredinom prošlog vijeka, neki su nešto novijeg datuma, ali u svakom slučaju i danas na velikom dijelu zemljine površine ljudi su izloženi opasnostima od metaka i bombi. Više od pola afričkog kontinenta, čitav Bliski istok i dijelovi južne i jugoistočne Azije, Meksiko i neki dijelovi u Južnoj americi. U ove sukobe računaju se i unutrašnje pobune u državi kao i sukobi narko kartela (Meksiko) koji se sasvim zasluženo nalaze na listi jer osim što izazivaju ljudske žrtve na godišnjem nivou, stvaraju i neprestan strah i napetost.

Naravno, neki Francuz, Njemac ili Bosanac ne brine o tim stvarima i smatra da živimo u vremenu demokratije, mira i blagostanja samo zato što se ratovi vode tamo negdje iza brda i dolina. Jer države u kojim mi živimo funkcionišu po istom narativu i principu zbog čega nema razloga da se svađamo. Iako se i dalje možemo dijeliti na istok, zapad i centar, ipak svi živimo slično i njegujemo, za sistem, najvažnije vrijednosti pa tako nema potrebe da dolazi do krvoprolića. Činjenica je da u svijetu ljudi još uvijek ginu zbog nekakvih vojski ili naoružanih grupa koje nastoje ostvariti svoje ciljeve pa bi vrijedilo postaviti pitanje: Možemo li mi, ljudska bića, uopšte bez ovih krvavih sukoba?

Ne želim zalaziti u neku pravnu sferu i petljati oko pojmova rata ili oružanog sukoba. Ono na šta se fokusiram u ovom tekstu su organizovani i planirani poduhvati koji podrazumijevaju korištenje oružja i samim tim izazivaju ljudske žrtve. Za takve akcije, za takvo ponašanje karakteristično je ubijanje, uništavanje, pokoravanje i često čudovišni zločini. To nije u skladu s ljudskom prirodom. Koliko je samo truda, vježbe i upornog disciplinovanja u vojsci potrebno da bi se vojnici ponašali kao ‘pravi vojnici’ koji ne postavljaju pitanja i slijepo slijede naredbe bez i sekunde oklijevanja. Čak i tad mnogi od njih odstupaju pa ipak razmisle prije nego što povuku obarač ili osjete nekakvo saosjećanje prema ‘neprijatelju’. Da je čovjek po prirodi mašina za ubijanje, ne bi mu trebala nikakva obuka za to. Jednostavno bi ga se pustilo da bude ono što jeste.

Ne može mi pasti na pamet nijedan primjer gdje su vojnici koji su nosili puške i ubijali druge ljude poslije tih ‘herojskih’ poduhvata živjeli toliko bolje da opravdaju to čudovišno ponašanje. To je zato što oni rat nisu vodili za sebe i svoje dobro, iako su možda tako mislili, nekog za nekog drugog, po pravilu onog ili one na vrhu hijerarhije, to jeste piramide. Obični vojnik ima nadređenog, nadređeni ima svog nadređenog, taj ima svog itd. Sve do centra koji ustvari vodi rat. Navodno svi se oni bore za isti cilj, ali ako običan vojnik pokuša predložiti nešto što se kosi s tim ciljem nadređeni će ga zgaziti jer naređenja i ideje uvijek dolaze od vrha dok se podanici moraju pokoravati (što i jeste jedna od svrha vojne obuke). Ratno profiterstvo nije nešto rezevrisano za bosanskohercegovačke političare, ono je i dan danas aktuelno u sukobu Rusije i Ukrajine u kojem prste imaju i mnoge druge zemlje, pa tako i SAD čije sam kongresmene i njihovo profitiranje spomenuo u prethodnom tekstu.

Cilj i motiv rata uvijek mora biti nešto što će podstaći masu da ga podrži i u njemu učestvuje. Pa naravno da niko neće reći kako je cilj da se sprovede plan stvaranja nekakve svjetske države, porobljavanje neke afričke državice ili bogaćenje nekoliko individua. Cilj mora biti borba za slobodu, za demokratiju, za ljudska prava itd. Priča koju će mase s užitkom progutati i uključiti se u kampanju. Prava istina, međutim, leži iza tog paravana. Prava istina koja je, nažalost, uvijek užasna, sebična i monstruozna. Suština leži u tome da ratove vodi manjina koja propagandom pridobija masu i njen pristanak, a samim tim i moć da radi šta želi.

Ono što karakteriše moderne države i njihov način funkcionisanja jeste kontrola stanovništva. Demokratske države funkcionišu po pravilima koje kontrolu i moć ponovo stavljaju u ruke vlasti, što pokazuje i mnoštvo primjera u samom zakonu gdje su stranice i stranice ispisane o tome kako se dolazi na vlast dok ni približno toliko informacija nema o tome kako se neko skida s vlasti. Jer silazak s vlasti i nije planiran prije novih izbora. Što je manje nepredvidljivih okolnosti, to je za državu bolje.

Stvar koja povezuje rat i kontrolu jeste strah. Rat i prijetnja ratom neizbježno izaziva strah naroda, a kad je izložen strahu, lako je njim upravljati. Narod očajnički traži rješenje teške situacije, a ljudi na pozicijama (oni koji vode čitav taj zločinački šou) pojavljuju se s rješenjima i uslovima koji će potpomoći ostvarenje njihovih ciljeva. Čitav svijet kakav je danas, nastao je nizom promjena od kojih su one najdramatičnije izazvane upravo ratom, a i trenutni sukob u Ukrajini dobro se slaže sa željama centara koji bi da oblikuju svijet po svojoj volji.

Poslije Prvog svjetskog rata nestala su carstva, dakle promijenio se sistem. Formirala se Liga naroda kao preteča svoje prave forme dobijene nakon Drugog svjetkog rata kako bi se navodno obezbijedio mir u svijetu. Nedugo nakon toga nastala je i preteča Evropske unije (Evropska zajednica za ugalj i čelik), ponovo kao jedan od navodnih načina spriječavanja izbijanja ratova među evropskim silama. Ne znam samo kako nekom nije palo na pamet raditi na sprječavanju proizvodnje oružja umjesto na mjerama koje sprječavaju već naoružane vojske da to oružje upotrebije. Svakako su najveći izvoznici oružja upravo ‘demokratske’ zemlje, pacifističke, miroljubive i dobronamjerne, pa bi sigurno lako došle do nekog sporazuma. Šalim se, naravno. Ne da nekom nije palo na pamet, nego se sve odvija po određenom planu, a po tom planu oružje i ratovi su itekako potrebni ovom svijetu.

Samo postojanje vojske, kao aparata koji u suštini služi ubijanju i uništavanju, pravda se postojanjem neke strane vojske koja bi mogla izvršiti napad pa je potrebno imati odbranu. Tako su svi na svijetu prisiljeni na taj gnusni čin održavanja i učestvovanja u pretvaranju ljudi u bezosjećajne ubice. Svi se žele braniti i svi strahuju jedni od drugih.

Besmisleno je uopšte pričati o nekakvom svijetu u miru i svijetu u kojem opasnost od rata skoro da ne postoji dokle god podržavamo ili se pretvaramo da ne postoje centri za proizvodnju oružja i vojska kao dio države. Jer ako nema vojske, znači nema ko da koristi oružje, ko će onda ratovati? Isto tako, ako ne postoji oružje, čime će se ratovati? Stanovništvo bi sebi učinilo veliku uslugu kad bi bilo oslobođeno dužnosti da ubija i uništava, bez obzira na razloge. Jer to nije nešto što je normalno za čovjeka. To nije nešto što čovjek može raditi sa zadovoljstvom, bez straha, traume i griže savjesti. Zar to nije dovoljno da shvatimo kako u tom pristupu i ponašanju nešto nije u redu?

Čovječanstvo itekako može bez rata. Može živjeti u miru i blagostanju, ljubavi i spokoju, ali tek kad promijenimo naše viđenje sebe, kad uvidimo brojne besmislice u modernom sistemu kojeg smatramo nepogrešivim i najboljim što imamo. Kad prestanemo slijepo slijediti psihopate ili neuke ljude koji samo lijepo pričaju ili čitaju ono što im je neko drugi napisao.

Štaviše, stanje bez rata je normalno stanje. Mi na Balkanu imamo jedan domaći primjer u Vinčanskoj kulturi, prilično naprednoj i što je najinteresantnije - miroljubivoj. Iako su poznavali metalurgiju i bili u stanju praviti razne alate od metala, što uključuje i oružje, na osnovu dosadašnjih dokaza utvrđeno je se tim nisu bavili. Istražujući prošlost, čini mi se da su oni ‘najcivilizovaniji’ narodi (tačnije, njihove vođe) ustvari bili najnasilniji i najratoborniji, a upravo su oni ti koji su pisali historiju, ne neka plemena ili civilizacije koje su kolonizatori izbrisali pljačkajući sve što im je bilo pri ruci.

Čak i ako je nekom teško prihvatiti da je stanje bez rata normalno stanje, ono je u najgorem slučaju podjednako moguće stanje kao i ovo koje danas imamo. Sama dominacija pesimističnog stava koji čovjeka predstavlja kao najveće zlo, kao ratobornog i krvoločnog ubicu, dovoljno govori do kolike je nenormalnosti svijet došao. Ali došao je tamo zato što je velika varka uspijevala. Vrijeme je da se to promijeni.