Dobar i loš političar

Bosna i Hercegovina je država u kojoj je riječ politika sinonim za kriminal, prevaru, zavjeru, manipulaciju i štošta drugo, uglavnom negativno. Tako su i političari kao ljudi koji se bave politikom označeni istim crnim opisima. Kad se pogleda situacija na terenu, takav stav uopšte ne iznenađuje. Međutim, tu i tamo se pojave neki političari koji tvrde da su drugačiji ostalih, da nisu korumpirani, da su tu za građane i da, što je najvažnije, ne podliježu kriminalnim radnjama. Isti ti ljudi često govore kako je opasno tvrditi da su svi političari loši, smatrajući sebe dobrim. Smatraju da takav stav ljude udaljava od ‘učestvovanja’ u politici, udaljava ih od političkih izbora i čini ih podložnim manipulaciji.

Zašto ne bismo stvari posmatrali jednostavno? Ako nešto smatramo dobrim, nazivimo ga dobrim. Isto važi i za loše. Isto važi i za političare. Ako su stvarno svi okrenuti protiv naroda, zašto onda uljepšavati stvari? Ali idemo polako.

Kad god se radi o dobru i zlu, važan je kriterij po kojem vagamo stvari i svrstavamo ih u jednu ili drugu kategoriju ili u neku između. O kojem kriteriju političari, ali i većina ljudi, uglavnom govore? Dobar političar poštuje zakon (ne zloupotrebljava položaj, nije podložan korupciji, ne zapošljava rodbinu itd.). On isto tako brine o građanima na način da im obezbijedi više radnih mjesta, da im poveća plate i penzije; on gradi puteve, državu predstavlja u najboljem svjetlu, gradi igrališta za djecu, ulaže u sport i povremeno pomaže najsiromašnijim.

Kad bi takvi tipovi ljudi u Bosni i Hercegovini (ili bilo gdje u svijetu) bili na pozicijama moći u državi, razlika bi bila više nego očigledna. U pozitivnom smislu, naravno. Šta bi bilo ko imao protiv političara koji nije korumpiran? Ili ko bi se protivio većim platama? Sve ove stvari spadaju u dobra djela u moru zlodjela koja karakterišu modernu politiku.

Takvi političari bez ikakve sumnje postoje svugdje u svijetu pa tako i u BiH. Ako za određivanje dobrog i lošeg političara koristimo taj kriterij, sigurno ćemo pronaći dobre, doduše u manjini, ali ćemo ih ipak pronaći. Međutim, šta će se desiti ako kriterij proširimo na puno značajnije oblasti života? Šta će se desiti ako u obzir počnemo uzimati istinsku dobrobit pojedinca i slobodu? Šta će se desiti ako čovjekovu prirodu, njegovo ispunjenje, sreću i zdravlje stavimo na sam vrh prioriteta? E, onda nastaju problemi. Je li to ti pričaš o nekakvoj utopiji? Pa takvih uslova nema ni na zapadu, u svemoćnoj Njemačkoj, Francuskoj ili Engleskoj. Šta jedna Bosna ima da traži s takvim idejama?

Ono što političari danas nude i čime nastoje zadobiti status dobre osobe je pružanje istog i već viđenog, a samim tim i provjereno nedovoljnog za normalno funkcionisanje ljudskih bića. Povećanje plate može riješiti neke probleme, ali većinu ne i sigurno ne siromaštvo zbog kojeg je povećanje uopšte toliko poželjeno. Više radnih mjesta ne znači da će ljudi tamo pronaći ispunjenje i svrhu. Dodatni putevi ne znače da će ljudi imati mogućnost da često putuju. To što političar ne pljačka državu neće u jedno domaćinstvo unijeti mir i spokoj. Vjerovatno bi oni na ovo odgovorili na način koji sam već spomenuo: To je nekakvo utopističko razmišljanje. Ipak, kad malo dublje zađemo u stvar, kad malo razmislimo i sebi postavimo neka pitanja, vidjećemo da se ne radi ni o kakvoj fantaziji nego o drugačijem pristupu životu. Umjesto što se bavimo posljedicama, bavimo se uzrocima. Umjesto što je glavni prioritet države samoodržanje, neka bude istinska dobrobit naroda (ne ono što se danas lažno naziva tim imenom).

Siguran sam da neki političari uopšte nisu svjesni svih mogućnosti na koje se zajednica može organizovati. Oni djeluju u obimu poznatog i očekivanog, nadajući se da će to zadovoljiti ljudske potrebe. Neće jer pravi život, blagostanje i obilje koje neki od njih istinski žele, ne leži u domenu poznatog nego nepoznatog - u domenu onog što oni smatraju ludošću.

Krovni sistem koji vlada na planeti, čiji je država samo dio, ne postoji s ciljem da čovjeku omogući najbolje uslove za život. Njegov cilj je da održi sam sebe, porobljavajući ljude da mu služe i drže ga živim. To je parazit o kojem sam napisao poseban tekst pa se ovdje neću zadržavati predugo. Sam sistem kojeg države na čelu s političarima podržavaju suprotstavljen je ljudima, ali neki političari ipak obećavaju da će djelovanjem u okviru tih granica uraditi nešto dobro. Kratkoročno da, ali na duže staze nikako.

U tekstu o talentima govorio sam o ljudskom potencijalu i težnji da se izrazi kroz rad, što samo pokazuje koliko je stanje nezaposlenosti neprirodno za čovjeka i nastaje isključivo kao posljedica uslovljavanja koje dolazi iz sistema. Čovjek ima toliko toga da da, ali ako sistem u tome ne vidi korist ocijeniće ga kao beskorisnog. Možemo li uopšte zamisliti nekog političara da govori kako će potpuno transformisati rad tako da on bude fokusiran na iskorištavanje ljudskih potencijala i talenata čime bi stopa nezaposlenih bila 0% i nikad ne bi rasla? Vrlo teško? Zašto? Zato što nekolicina njih ne vjeruje da je to moguće, a većina govori i radi samo ono što zna da ljudi žele čuti i vidjeti, a što im nikako neće dati suvišnu slobodu. Zašto to? Pa zato da bi mogli ostati na vlasti i crpiti resurse za sebe.

Svijet političara se dijeli na one koji svjesno rade protiv naroda i one koji bi radili za narod, ali djeluju u limitiranom opsegu mogućnosti zadržavajući se na istim onim mrvicama koje nude i političari koje toliko preziru i napadaju. Kad čujem da neki političar govori o ljudskim talentima, o duhovnom ispunjenju, življenju svrhe, o ljubavi, slobodi i umanjivanju uslovljavanja koja država nameće, onda ću biti zainteresovan. Ovako, sve je to različita verzija istog i već viđenog. Nešto što će u najboljem slučaju donijeti promjenu koja će unijeti dinamiku u ljudske živote, ali ih neće primaći ostvarenju vlastitog potencijala.

Čovjeka je briga da li je njegova država razvijena, ako on ne osjeća tu razvijenost. Država poput Kine je izuzetno moćna i razvijena, ali svejedno većina stanovništva živi u okovima i siromaštvu koje zatim rađa gomilu drugih problema. U Bosni i Hercegovini niko se ne hvali da je država razvijena, ali se teži tome.

Ako neko želi dobro narodu u svojoj državi, on se nužno mora suprotstaviti sistemu i reći neke stvari koje se danas rijetko, ako ikad, čuju. On će morati reći da je država kao dio sistema parazit koji bespoštedno iskorištava građane da održi sebe. O takvim stvarima se jako malo priča i zbog toga je teško reći za nekog političara da je stvarno dobar. Dobar je možda za rušenje trenutne vlasti ili za uvođenje neke minorne promjene, ali ako govorimo o istinskoj promjeni i dobrobiti koju bismo mogli osjetiti za svog života, onda bavljenje tim mrvcima postaje besmisleno.

Nemoguće je samo ono u šta vjerujemo da je nemoguće. Oslobađanje od sistema koji čovjeka na razne načine drži u okovima trebao bi biti primarni zadatak političara koji stvarno žele zaraditi status dobre osobe. Oni drugi svakako su u službi sistema znali oni to ili ne. Od njih se i ne očekuje da nešto naprave i njihovi postupci usmjereni protiv stanovništva, njihovog zdravlja i sreće ne trebaju uopšte čuditi. Oni tu i jesu da služe sistemu i ljude drže u okovima. Oni su zato obučeni i narativ o tome šta je politika i kako država treba da se vodi usađeni su im u um. Nisu oni to izmislili ležeći na travi. To ih je neko podučio i to ne slučajno.

S druge strane, ako prosječan čovjek malo šire otvori oči i politiku i njene aktere vidi onakvim kakvi oni stvarno jesu, njegovi će se zahtjevi promijeniti. Više se neće zadovoljavati mrvicama kojim isti ti ljudi kupuju njegov pristanak na učestvovanje u ovom parazitskom programu. On neće prihvatiti ideju da su građani neke države slobodni ako su na svakom koraku uslovljeni novcem, cenzurisani ili im se kulturno prijeti; neće prihvatiti ni ideju države da je razvijena ako tu razvijenost on ne vidi na sebi; neće prihvatiti nikakav epitet u vezi države i sistema samo na bazi riječi i reklame. Kad progleda kroz taj veo manipulacije, on se oslobađa jednog od okova. A bez poveznice sa svojom žrtvom, parazit ne može opstati.

Politika kao politika nije nikakvo zlo, ali je njena upotreba skoro od pamtivijeka bila u svrhu manipulacije ljudima, a kad neko mora manipulisati stanovništvom, to znači da radi protiv interesa tog stanovništva koje u normalnim uslovima nikad ne bi pristalo na zadate uslove. Mislim da je to i više nego dovoljan motiv da malo otvorimo oči i politiku počnemo posmatrati osluškujući glas iznutra, umjesto glasova iz medija i ljudi u odijelima.