Sve dolazi od kuće
Kad govore o problematičnim, bezobraznim ili nasilnim osobama, naši ljudi obično kažu kako sve dolazi od kuće. Sve počinje s kućnim odgojem koji predstavlja temelj stavova i uvjerenja na kojim se kasnije svaki pojedinac gradi, a što na kraju određuje i njegovo ponašanje.
Međutim, kad se uzrok nečijeg problematičnog ili čak opasnog ponašanja povezuje s kućnim odgojem, rijetko kad se ode i korak dalje u istraživanju uzroka. Većinom se stane tu. Kaže se kako je nečiji otac bio nasilan, kako je bio alkoholičar ili kako majka djetetu nije pokazivala dovoljno pažnje, možda se doda i da su roditelji razvedeni i da je sve to dovelo do nekih vrsta psihičkih poremećaja kod djeteta koji su, naravno, ostali s njim i prilikom odrastanja. Da li problem leži tu? Da li je dovoljno samo prstom uperiti u nečije djetinjstvo, traumu ili loš odgoj?
Sve te stvari svakako da predstavljaju uzrok na jednom nivou, ali ode li se korak dalje na još jedan nivo, postaje jasno da postoji i uzrok stvaranja disfunkcionalne porodice. Nešto što stvara plodno tlo za rast negativnosti i toksičnog tretiranja djece koja se kasnije pretvaraju u problematične osobe ili čak bezosjećajne monstrume jer svako, svaki kriminalac, svaki ubica i nasilnik, jednom je bio dijete. Šta je to što stvara plodno tlo i tako započinje lančanu reakciju koja na kraju dovodi do tragedija, patnji i stradanja nevinih ljudi?
Ako čitate moje tekstove već neko vrijeme, znate koju ću riječ upotrijebiti, ali prije nego što je zapišem, važno je dodati da je stvar puno složenija nego što jedna riječ može reći i zbog toga i namjera da napišem ovaj tekst. U svakom slučaju, ta riječ je, naravno, sistem.
Za sve one koji ne znaju šta sve podrazumijevam pod sistemom ili krovnim sistemom predlažem da pročitate tekst o sistemu. Dakle, to nije samo država, nije politika, politički sistem ili način vladanja. To je čitav niz pravila, uvjerenja i očekivanja vođenih iz jednog, najčešće političkog centra, koja stanovništvo ima i po kojim živi. S obzirom da je njegov životni vijek počeo zajedno s civilizacijom, on se toliko sjedinio s njom da čini njenu osnovu, osnovu koja je nažalost suprotstavljena dobrobiti čovjeka. Samo zato što je tu ‘oduvijek’ ne smatra se problemom.
Kako sistem, kao jedinjenje uvjerenja, pravila, stavova, očekivanja i ponašanja ustvari gradi plodno tlo za disfunkcionalne porodice, a samim tim i za stvaranje problematičnih pojedinaca u takvim porodicama?
Sistem je na sebe preuzeo ulogu vaspitanja i informisanja ljudi. Ta praksa traje od najranijih dana, od samog početka civilizacija. Upravo zbog tog ogromnog vremenskog raspona teško je uduprijeti se uvjerenju da je život jednostavno takav zato što je takav oduvijek bio. Ipak, tu zanemarujemo da je sistem ‘oduvijek’ na zadatku i da vaspitava ljude u šta da vjeruju, šta da misle, šta da osjećaju i kako da se ponašaju.
Ako sistem kaže i uvjeri ljude da je ljudski rod po prirodi zao ili da su neki ljudi jednostavno zli, ljudi će to prihvatiti jer će oko sebe stvarno vidjeti ljude koji odgovaraju tom opisu. Tako se živim održava uvjerenje da je život nastao nasumično i da se nasumične stvari neprestano dešavaju, samim tim i da se pojavljuju zli ljudi jer je kocka tako pala. Ali šta ako nije tako? Šta ako ljudi po prirodi nisu zli? Šta ako su ustvari dobri, ali ih okolina i informacije koje iz nje dobijaju ponekad učine takvim?
Ta okolina su uslovi u kojim se živi. Kad pogledamo modernog čovjeka (ni u prošlosti nije bilo pretjerano drugačije) mi vidimo biće koje nije načisto sa sobom kako je nastalo ni zbog čega živi (još gore, smatra da to nije toliko važno), biće koje je najčešće nesretno i stalno ima osjećaj da mu nešto nedostaje (zbog toga stalno juri nove stvari, najčešće materijalne kako bi popunio tu prazninu), biće koje ne cijeni sebe nego gleda kako da se uklopi u okolinu, biće koje vrlo često u starijoj dobi podliježe bolestima (i usput vjeruje da tako mora biti), biće koje nema vremena za sebe, svoju porodicu, a pogotovo za ispoljavanje svojih talenata i življenje svrhe jer većinu snage i vremena troši radeći za nekog drugog kako bi obezbijedio opstanak svog tijela.
Moderan narativ će reći da je to jednostavno život, da je stvar takva bila i uvijek će biti i da se čovjek samo treba prilagoditi. Da, ta je izjava jako popularna. Samo najjači opstaju i život je nekakav test izdržljivosti gdje jaki preživljavaju, a slabi, nažalost…
Istina je da se čovjek svemu može prilagoditi, ali ako je tako zašto onda ne staviti sebi dodatne testove. Zašto da jedni druge ne stavimo u kućni pritvor, jedemo samo krišku hljeb i pijemo po čašu vode dnevno? Iskreno, to bi bio priličan izazov i sigurno bi neki posustali poslije svega nekoliko dana dok bi oni izdržljiviji bili tu i poslije nekoliko mjeseci, možda i godina. Može zvučati kao glupost. Zar da ljudi sami sebi postavljaju takve limitacije? To pravo ima samo život. Ali onda dođemo do sistema, koji u suštini i predstavlja sve te izazove i pitamo se je li sistem pao s neba, rodio se s ljudima ili je nastao vještački od ljudske ili nečije druge, u svakom slučaju nesavršene ruke?
Ono što mnogi naživaju životnim izazovima nisu životni nego sistemski izazovi. Oduzimanje čovjekovog vremena preko poslova koje ne voli, koji su naporni, nekreativni i dugo traju nije pravilo života, nego sistema. Otiđite u prirodu daleko od civilizacije pa vidite ima li tamo takvih ograničenja. Način organizacija rada, raspodjele dobara, određivanja zakona, organizacije zajednice, pravila liječenja ili školovanja i ostalih stvari koje karakterišu današnje društvo samo su ideje koje smo svi svjesno ili nesvjesno prihvatili. To nije nikakvo univerzalno pravilo života, a nije ni najsavršeniji način kojeg poznajemo. To je samo način koji odgovara manjini koja manipuliše stanovništvom.
Kad čovjek živi u uslovima koji su nepovoljni, koji suzbijaju njegovu prirodu i još podstiču negativne emocije i razne vrste bolesti, normalno je da će se čovjek pokazati u najgorem svjetlu. Očekivano je da se pokaže u lošem svjetlu kad je nezadovoljan, hronično umoran, iscrpljen, često i fizički bolestan (nezdrava hrana i neaktivnost). Naravno i da ima ljudi koji psihički i duhovno izdrže, koji pronađu snagu, koji se vode nekim višim sistemom vrijednosti pa čak i u najtežim uslovima ne dozvoljavaju da im se um izvitoperi i pretvori u monstruma. Ali to ne treba da znači da su uslovi dobri i da je stvar samo u čovjekovom prilagođavanju. Svaka čast svima koji danas uspijevaju biti pošteni, pozitivni, ohrabrujući, puni ljubavi i saosjećanja prema drugima. Jer živi se u uslovima koji su usmjereni protiv čovjeka. Neki ljudi, nažalost, padnu. I kad padnu pretvaraju se u ljude koji drugima nanose zlo misleći da će tako olakšati svoju patnju.
Pas kojeg gazda loše tretira, koji je izložen nasilju i drugim oblicima zlostavljanja, očekivano može postati nasilan. To ne znači da je njegova priroda takva, nego je prošao kroz uslove koji su ga slomili. Isto je i sa čovjekom samo što čovjek to zlostavljanje od sistema naziva normalnim i nekakvim izazovima s kojim se treba naučiti nositi. Naravno da će tako govoriti zato što je i obučen od tog istog sistema pa su mu servirane informacije koje će laž oblačiti u istinu. Ljudi su se naučili da lanac oko vrata nazivaju nekakvim ukrasom, a često i simbolom slobode, iako ih taj lanac drži vezanim za zid. Problem je samo što mnogi od njih nisu ustali dovoljno visoko da osjete taj stisak oko vrata i zato žive u iluziji.
S obzirom da je sistem krov nad čitavim društvom, može se reći da je generalno gledano čitavo društvo bolesno, o čemu je na svoj način govorio i Erih From u knjizi Zdravo društvo. U takvom društvu potpuno je normalno očekivati da niču kriminal i nasilje. Sistem i tu igra ulogu baveći se tim problemima na površnom nivou. To je kao kad jedno dvorište zaraste u travu, šiblje i lozu pa se onda pojavi spasioc koji samo potkrati tu vegetaciju ili očisti put od vrata do kapije, samo da bi se ista ta vegetacija ponovo razvila i vratila na staro. Kako bi pravi vrtlar riješio taj problem? Svo neželjeno bilje iščupao bi iz korijena, ali to ne može uraditi stojeći na distanci i koristeći makaze. Potrebno je zagaziti u travu, uzeti motiku i iščupati korijen. To je korak ka rješenju svih društvenih problema. Novi zakoni, kazne i ostali načini borbe protiv posljedica mnoge neće spriječiti da prazninu u vlastitim životima pokušaju nadoknaditi nanoseći bol drugima. Neke će spriječiti da svoju negativnost ispolje na jednom polju, ali ne i na nekom drugom. Posljedice se nazivaju problemom, dok se korijen drži van svake pažnje. Zašto? Pa vjerovatno zato što čitava praksa nekom odgovara.
Šta jedan čovjek može uraditi da doprinese rješenju problema? Kao i u svakoj drugoj stvari, može proširiti svoje stavove, može pogledati širu sliku i shvatiti da izvor problema nije tamo gdje sistem uperuje prstom, nego najčešće puno dublje, u rupi čiji tunel direktno vodi nazad do samog sistema. Sistema kojeg samo ljudi svojim idejama i stavovima drže živim.
Svakako da mnogi društveni problemi, pogotovo problemi nasilja, zahtijevaju hitnu reakciju i za takve stvari treba biti spreman i imati metode. Ali ukoliko razmišljamo dugoročno, potrebno je zaći dublje i imati jedan ozbiljniji pristup. Problem neće biti riječen onda kad na ulici bude dovoljno policajaca spremnih da spriječe nasilje. Riješiće se onda kad ljudi umjesto straha, mržnje, zavisti i ostalih niskih emocija, budu češće osjećali empatiju i ljubav - kad budu boravili u svom prirodnom stanju. To se radi vaspitanjem i učenjem o životu, životnim vrijednostima i duhovnoj sferi postojanja.
Ovako, nasilje pokušavamo riješiti nasiljem i zastrašivanjem - upravo onim što želimo spriječiti.