Udružena snaga

Zajedno smo jači.

Slične izraze slušamo čitav život i vjerovatno se s vremena na vrijeme i uvjerimo da su oni tačni, ali opet nikako da svjedočimo tom udruživanju na jednom većem nivou ili barem dovoljno često da napravi značajnu promjenu u društvu. Tome značajno doprinosi i sam sistem koji se trudi na suptilan način razdvojiti ljude i podijeliti ih u suprotstavljene grupe kako bi pažnja sa stvarnog problema prešla na zamišljeni. Ipak, ljude ništa osim njih samih ne sprječava da se udružuju. Sistem može savjetovati da se to ne radi, ali još uvijek nema moć da to nametne. Čovjeka koče jedino njegova uvjerenja.

Od trenutka kad sam novelu Pletenice hrabrosti link poslao izdavaču, a zatim preko njega i na konkurs za odobravanje finansijskih stredstava za objavljivanje, počeo sam još jasnije shvatati kolika je moć zajedničkog rada. Prije nešto više od godinu dana objavljivanje knjige činilo se kao nevjerovatno težak zadatak, skoro pa nemoguć zbog kojeg sam često pomišljao da nikad neću ništa ni objaviti. Danas vidim da je to jedan jednostavn i, mogu slobodno reći, vrlo lagan zadatak. Ali… onda kad se udruži više ljudi.

Nakon što sam prošao na konkursu i nakon što je počeo aktivan rad na objavljivanju Pletenica hrabrosti, stvari su tekle izuzetno lako. Imao sam svoj zadatak, ljudi u izdavačkoj kući svoj. Svako je radio ono što najbolje zna i knjiga je vrlo brzo izašla. Osim te knjige, u aktivnoj je pripremi i roman Ratovi kraljeva: Invazija. U saradnji s ljudima iz AVKF-a mogu reći da stvari također teku glatko. To ne znači da nema izazova, rada i rokova za ispuniti, ali uzimajući u obzir da je ne tako davno čitava ta stvar oko objavljivanja izgledala gotovo nemoguće, ovo se može nazvati ugodnim i tečnim radom.

Ono što sam zaključio iz tog skromnog iskustva je da su stvari puno lakše kad se rade u društvu. Puno je lakše kad se okupi više talenata, više energije i više želje. Različiti ljudi nose svoje bogatstvo sa sobom, u vidu vještina ili znanja. Stvari koje se čine nemogućim, postaju moguće. Koliko stvari danas smatramo nemogućim? Jako mnogo, ali siguran sam da ih je jako mnogo ustvari moguće samo ako bi više ljudi fokusiralo svoju pažnju i strast prema njima.

Čini mi se da se čovjek danas više ohrabruje da djeluje sam jer ‘ne može vjerovati drugima’ ili se mora dokazati da je dovoljno jak i sposoban (evolucija kaže da takvi opstaju). Ali koliko god čovjek dobar bio, zajedno s drugima sigurno može uraditi neuporedivo više nego sam. Saradnja nije znak slabosti, nego sposonost i mogućnost da se fokusiramo na ono što radimo najbolje. Postoji stvaran izazov danas da se ljudi udruže zbog toga što svakodnevno pristajemo biti podijeljeni, plašimo se drugih, ne vjerujemo im i mislimo da neko samo čeka da nas prevari. Ima takvih ljudi, ali možda je važnije da se mi zapitamo kakvi smo mi i kako se mi odnosimo prema drugima.

Mnoge stvari se čine nemogućim samo zato što nikad nismo probali, a one koje smo probali, možda nismo probali u saradnji s drugima. Čovjek je društveno biće - to ne smijemo zaboraviti, što znači da svoj potencijal najbolje pokazuje u zdravom društvu i okruženju.